Maleni štit Srca Isusova

Maleni štit Srca Isusova

Što je Maleni štit Srca Isusova?

Maleni štit Srca Isusova je mali amblem koji se nosi na prsima, a ima sliku Presvetog Srca. Znak je naše ljubavi i našeg ufanja u Njegovu zaštitu.

Sastoji se od komadića tkanine ili papira na kojem je naslikana ili izvezena slika Srca Isusova, okružena riječima: „Odstupi, Srce Isusovo je sa mnom”.

Također je poznat i kao „maleni škapular Presvetog Srca”, iako to nije škapular u pravom smislu riječi.

Njegovo podrijetlo nalazimo u ukazanjima našeg Gospodina svetoj Margareti Mariji Alacoque (1647. – 1690., bila je redovnica samostana Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu, Francuska). To nam potvrđuju dva pisma koja je ona napisala svojoj bivšoj poglavarici, časnoj majci Saumaise, 24. kolovoza 1685. i 2. ožujka 1686. godine.

„(Naš Gospodin)… mi je obećao da svi koji se posvete ovom Presvetom Srcu neće biti osuđeni na pakao te da će On, budući da je izvor svih blagoslova, u izobilju izlijevati blagoslove na sva mjesta na kojima bude izložena slika ovog presvetog Srca…ˮ

„…želi da vi date izraditi slike s prikazom Njegova Presvetog Srca kako bi ih, svi oni koji mu žele iskazati čast, mogli objesiti u svojim kućama. Također, želi da se izrade male sličice koje bi se mogle nositi oko vrata.”

Sama je svetica ispod habita (na prsima) nosila Maleni štit Srca Isusova te je pozivala svoje redovnice novakinje da ga nose. Načinila je mnogo ovakvih sličica te je tvrdila da je njihova upotreba ugodna Presvetom Srcu Isusovu.

Ovaj se maleni škapular na poseban način dijelio svim vjernicima 1720. godine za vrijeme strašne kuge u Marseilleu (Francuska) kada su ga nazivali „spasom”.

Prije pošasti kuge Isus je obznanio Ani Magdaleni Rémuzat, redovnici iz reda Pohoda Marijina, iz grada Marseillea, koliku će štetu uzrokovati strašna bolest. No dao joj je i do znanja koliku će čudesnu pomoć grad dobiti ako se bude utjecao Njegovu Presvetom Srcu. Stoga je časna sestra Ana Magdalena, uz pomoć zajednice, napravila na tisuće ovakvih amblema koje su potom dijelili po čitavom gradu, ali i okolici. Kao što nam svjedoči povijest, kuga je nestala ubrzo nakon toga.

Tijekom 1866. godine upotreba Malenog štita Srca Isusova se proširila, posebice za vrijeme pustoši koju je prouzročila epidemija kolere u Amiensu, Roubaixu, Kairu i drugim gradovima. I u ovoj se prilici pokazao njegov blagodatan utjecaj.

Širenju Malenog štita Srca Isusova doprinio je i slučaj nadnaravne zaštite koji se dogodio jednom mladom Rimljaninu. Mladić se prijavio za pripadnika pješačke snage formirane za obranu Papinske države u borbi za ujedinjenje Italije u 19. stoljeću.       

Prije polaska majka mu je oko vrata objesila Maleni štit Srca Isusova. Tijekom jedne bitke mladića je u prsa pogodio metak koji se zaglavio točno u sličici Srca Isusova te je tako mladić ostao neozlijeđen.

Papa Pio IX. dao je poseban blagoslov za sve škapulare koji se izrađuju prema istom modelu. Ubrzo su se prozvali Maleni štit Srca Isusova te su imali kružni oblik na kojem je pisalo:

„Odstupi, Srce Isusovo je sa mnom.”

U jednom Apostolskom breveu iz 20. srpnja 1873. godine pronalazimo odgovore na neka pitanja vezana za Maleni štit Srca Isusova.

Budući da to nije škapular, nego jedna vrsta štita ili amblema Presvetog Srca, na njega se ne primjenjuju opća pravila kao za škapulare u punom smislu riječi:

  • Nije potreban poseban blagoslov, kao ni ceremonija ili upis u neko posebno udruženje.

  • Tekst: „Odstupi, Srce Isusovo je ovdje” nije obvezan.

  • Štit može biti napravljen od bilo kakvog materijala.

 (Preces et pia opera, n. 219)

 

 

Velika kuga u Marseilleu (1720. – 1722.)

U 18. stoljeću Marseille je doživio veliki procvat stanovništva. Zahvaljujući svojoj mediteranskoj luci, bio je to jedan od najbogatijih i najprosperitetnijih gradova u cijeloj državi, ali rastuća ekonomska politika vanjske trgovine i pogrešno shvaćanje čovjekove slobodne volje u odnosu na Božju milost utjecali su na to da se stanovnici Marseillea okrenu materijalizmu te da se sve više udalje od sakramentalnog života; od čega nije bio izuzet ni kler. 

Godine 1710. biskupija je ostala prazna nakon smrti tadašnjeg biskupa, stoga je kralj Luj XIV. imenovao mons. Henrija de Balzuncea novim biskupom. Mons. Belzunc je dužnost biskupa u tako teškim okolnostima preuzeo sa samo 39 godina, no u tome nije bio sâm jer su u Marseilleu postojala dva samostana Pohoda Marijina (sestara vizitatinki), a jedan od njih bio je samostan „Velikih Marija” gdje će se među redovnicama posebno istaknuti Ana Magdalena Remuzat koja je od malena imala mistična iskustva. S devet godina čula je Isusov glas koji joj je rekao: „Djevojčice, daj mi svoje srce”, a kao dvanaestogodišnjakinju Presveto Srce Isusovo odabralo ju je kao dušu žrtvu, započinjući tako put patnje i žrtve, a sve za spasenje grešnika. Budući da je za života bila na glasu svetosti te je imala privatne objave, mons. de Belzunce često joj je pisao i s njom se savjetovao svaki put kada bi trebao poduzeti neku važnu misiju. 

Dana 17. listopada 1713. (na dan smrti sv. Margarete Marije Alacoque) Ana Magdalena dobila je poslanje da se preko nje nastave objave iz Paray-le-Moniala. Isus joj je rekao da bi trebala biti „apostol Njegova Srca vrijednog čašćenja” osnovavši nadbratovštinu „Neprestanog klanjanja Presvetom Srcuˮ s ciljem da mu se zahvali na ljubavi koju je imao prema nama ostavši u Euharistiji te da mu se daju zadovoljštine za nevjeru i uvrede grešnika. Papa Klement XI. odobrio je tu inicijativu 1717. godine, a kao prvi sudionik upisao se biskup mons. de Belzunce koji je svojim osobnim primjerom privukao mnoge vjernike k toj veličanstvenoj pobožnosti. Uskoro je bratovština brojala tisuće članova. 

 

Posljednji napor neba 

Tijekom korizme 1718. godine dok su se karnevalske svečanosti nastavljale kao da se ništa ne događa (a došlo je i do oskvrnjenja Euharistije), mlada časna sestra imala je viziju onoga što se u tom trenutku zbivalo u franjevačkoj crkvi „Cordeliers” tijekom klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Naime, vjernici su u posvećenoj hostiji vidjeli lice Isusa prepunog tuge. „Njegov je pogled istovremeno bio tako nježan i ozbiljan da nitko nije mogao zadržati pogled na hostiji”. Naš Gospodin je dao do znanja č. s. Ani Magdaleni da je to čudo bilo Njegov posljednji napor prije nego izvrši božansku pravdu, tj. prije nego pošalje kaznu namijenjenu tome gradu. Također je htio da ona o tome izvijesti biskupa. Ana Magdalena je odmah preko svog ispovjednika, oca Milleya, poslala pismo mons. de Belzunceu koji se dvostruko iznenadio jer mu je istog dana stiglo isto upozorenje i od jedne karmelićanke kojoj je bio duhovnik. Pisala je da bi o ukazanju trebalo upozoriti i političku vlast grada jer: „Ako se Marseille ne obrati, zateći će ga strašna kazna.” Mons. de Belzunce je napravio ono što mu je ona savjetovala, ali kao što je bilo za očekivati, vlastodršci su se oglušili na poruku. 

 

To je kuga?

Dvije godine kasnije, 1720. godine, Marseille je uistinu zatekla kazna Božja koja je u jako kratko vrijeme poharala grad. Brod „Grand st. Antoine”, koji je prevozio robu iz luke Sidon, donio je kugu; unatoč tomu što je imao propisno dopuštenje zdravstvenih službi iz svih luka u kojima je prethodno boravio. Na putu od Cipra do Livorna sedam muškaraca iznenada je preminulo na brodu, no nitko se nije previše zabrinuo jer je smrt na tako dugim putovanjima bila učestala zbog loše prehrane. Kada su 25. svibnja 1720. godine mornari u središnjoj luci iskrcali robu, među kojom se nalazila najfinija svila Orijenta i svežnjevi pamuka, zavladala je velika radost, no roba je bila zagađena Yersinovim bacilom (koji je prvo napadao buhe i štakore, prijenosnike bubonske kuge). Dva dana kasnije još je nekoliko mornara umrlo te je trgovački brod stavljen pod karantenu sve dok se jedan liječnik nije uvjerio u tužnu realnost uzviknuvši: „To je kuga!” No već je bilo prekasno jer se roba s broda distribuirala po cijelom gradu. Ubrzo je epidemija zahvaćala na desetke ljudi dnevno, a jednog je dana preminulo čak 400 ljudi. Najgore je bilo tijekom ljeta. Znalo se dogoditi da umre i po 1000 ljudi dnevno, a simptomi bolesti nisu ostavljali dovoljno vremena za potrebnu reakciju. Bolesnici bi brzo zadobili temperaturu, imali snažne bolove po cijelom tijelu te bi u samo nekoliko sati prešli na drugi svijet. Budući da smrt nije pravila razliku između dobrih i loših ljudi, umrla je i većina svećenika te brojni vjernici. Među njima je bio i otac Milley te gotovo svi isusovci u njegovoj zajednici. 

 

Pastir koji brine za svoje ovce

Vlasti su ubrzo naredile zatvaranje crkvi i ostalih mjesta okupljanja ljudi kako bi spriječili zarazu. Iako su brojni stanovnici Marseillea pobjegli iz zaraženog grada napuštajući bolesnike, 29. srpnja se mons. Belzunce sastao sa župnicima i predsjednicima kongregacija naređujući im da ostanu vjerni svojoj službi – ispovijedajući i dijeleći bolesničko pomazanje zdravima i bolesnima. U srcu grada dva samostana Pohoda Marijina su, poput Noine arke, preživjela potop bez ijedne zaražene redovnice. 

 

Protunapad…

Nalazeći se pred takvom katastrofom časna majka je rekla č. s. Ani Magdaleni da upita Gospodina kojim sredstvima bi se mogla zaustaviti ta nevolja. Dana 17. listopada 1720. Presveto Srce udijelilo je redovnici spoznaju kako je „milosrđe prevladalo nad pravdom… jer je On želio očistiti Crkvu u Marseilleu od grijeha kojima je bila zaražena, otvarajući joj svoje Srce kao izvor svake istine.” Tražio je i da se na svečan način časti Njegovo Presveto Srce, istaknuvši kako bi bilo dobro da se svaki vjernik, usrdnom molitvom izabranom od strane biskupa i prema nakani Boga Oca, posveti Presvetom Srcu Njegova Sina. Time bi se oslobodili zaraze te onome tko napravi tu pobožnost ne bi nedostajala Njegova pomoć. Čim je mons. de Belzunce saznao za tu novu objavu, ustanovio je u svojoj biskupiji svečanost Presvetog Srca koja se trebala slaviti na dan koji je utvrdio sâm Gospodin. Trebalo je to biti na prvi petak nakon osmine Tijelova. Mons. Belzunce je bos predvodio pokajničku procesiju, s užetom oko vrata i raspelom u ruci. Stigavši do javnog oltara podignutog za slavljenje svete mise, svi su prisutni pali na koljena te su slušali zavjet kojim je biskup na sav glas posvetio sebe i čitavu biskupiju Presvetom Srcu. Bolest se odmah počela smanjivati te je gotovo iščeznula. Nitko nije posumnjao da su posveta i svečana misa bile djelotvorno sredstvo pobjede.

 

Dolazi drugi val…

Međutim, 1722. godine došlo je do ponovne pojave bolesti koja je tada bila gora nego li prvi put. Usred općeg gubljenja moralnih vrijednosti biskup je povećao svoju hrabrost i vjeru govoreći da se kuga vratila zbog ljudskih grijeha, ponajprije grijeha političara koji su upravljali tim gradom, a koji se dvije godine ranije nisu priključili posveti Presvetom Srcu. Kako bi to ispravili, mons. Belzunce je predložio da odmah naprave trajni zavjet božanskom Srcu našeg Spasitelja. Tvrda su se srca smekšala i većina je poglavara odlučila napraviti čvrsti, trajni i neopoziv zavjet božanskom Srcu, obvezavši se da će svake godine na svetkovinu Presvetog Srca Isusova sudjelovati na svetoj misi u crkvi prvog samostana Pohoda Marijina, da će se pričestiti, upaliti svijeću pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u znak zadovoljštine te da će sudjelovati na zahvalnoj procesiji. Od tog je dana Marseille službeno postao gradom Srca Isusova, a kuga je tako brzo i učinkovito nestajala da su svi priznali kako se radi o čudu, a zavjet se i danas vjerno ispunjava.

 

Novi glasnici

Sve navedeno pridonijelo je štovanju Presvetog Srca u čitavom svijetu, što je Isus prethodno objavio svetoj Margareti Mariji: „Vladat ću usprkos mojim neprijateljima… ako vjeruješ, vidjet ćeš moć moje ljubavi.” Čudo je toliko odjeknulo u čitavoj Francuskoj da se i u nekoliko drugih gradova zaraženih kugom (Toulonu, Aix-en-Provenceu, Arlesu, Avignonu, Carpentrasu itd.) učinila ista posveta, pored umnažanja bratovština osnovanih u čast Presvetom Srcu. Nadbratovština koju je osnovala č. s. Ana Magdalena tada je brojala 60 000 članova, dok je 20 godina poslije njezine smrti u svijetu bilo više od 1000 udruženja koja su nosila ime „Presveto Srce”. Neka od njih nalazila su se na Bliskom Istoku, u Kairu, Perziji, Indiji, Makau i Pekingu.

 

Odstupi!

Kada je č. s. Ana Magdalena, koja je bila „žrtveno janje” za grijehe grada i koja je duhovno i tjelesno patila do te mjere da je imala Gospodinove stigme, s 33 godine predala dušu, samostan Pohoda Marijina i dvorac u kojem se rodila bili su okruženi jarkom svjetlošću. Mons. de Belzunce, kao i svi stanovnici Marseillea, iskazali su joj zaslužene počasti te su njezino neraspadnuto srce sačuvali u samostanu. Naposljetku, ne zaboravimo da je naš Gospodin, uslijed tolikih opasnosti i nesreća, pokazao svoju beskrajnu moć posredstvom jednostavnog nošenja škapulara. Naime, tijekom kuge mons. de Belzunce i redovnice iz samostana Pohoda Marijina među stanovništvom su podijelili na tisuće primjeraka malenog štita Srca Isusova s natpisom: „Odstupi! Presveto Srce Isusovo je ovdje!” Ljudi su ih nosili oko vrata ili su ih stavljali na vrata svojih kuća. Brojni kršćani čudesno su se spasili od kuge upravo zahvaljujući ovom jednostavnoj zaštiti. 

 

Svi su predmeti rad bosonogih karmelićanki iz Španjolske te se i na ovaj način potiče širenje apostolata svetice i pomaže u ostvarivanju svrhe Zaklade. Ako želite naručiti ovaj ili neki drugi nabožni predmet, ispunite narudžbu ili nam možete poslati e-mail s odabranim predmetima izravno na zakladasvetamaravillas@gmail.com

Zaklada
„Sveta Maravillas od Isusa”

Lovretska 27
21000 Split, Croatia

+385 91 782 5389
zakladasvetamaravillas@gmail.com