Maleni štit Srca Isusova

Maleni štit Srca Isusova

Što je Maleni štit Srca Isusova?

Maleni štit Srca Isusova je mali amblem koji se nosi na prsima, a ima sliku Presvetog Srca. Znak je naše ljubavi i našeg ufanja u Njegovu zaštitu.

Sastoji se od komadića tkanine ili papira na kojem je naslikana ili izvezena slika Srca Isusova, okružena riječima: „Odstupi, Srce Isusovo je sa mnom”.

Također je poznat i kao „maleni škapular Presvetog Srca”, iako to nije škapular u pravom smislu riječi.

Njegovo podrijetlo nalazimo u ukazanjima našeg Gospodina svetoj Margareti Mariji Alacoque (1647. – 1690., bila je redovnica samostana Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu, Francuska). To nam potvrđuju dva pisma koja je ona napisala svojoj bivšoj poglavarici, časnoj majci Saumaise, 24. kolovoza 1685. i 2. ožujka 1686. godine.

„(Naš Gospodin)… mi je obećao da svi koji se posvete ovom Presvetom Srcu neće biti osuđeni na pakao te da će On, budući da je izvor svih blagoslova, u izobilju izlijevati blagoslove na sva mjesta na kojima bude izložena slika ovog presvetog Srca…ˮ

„…želi da vi date izraditi slike s prikazom Njegova Presvetog Srca kako bi ih, svi oni koji mu žele iskazati čast, mogli objesiti u svojim kućama. Također, želi da se izrade male sličice koje bi se mogle nositi oko vrata.”

Sama je svetica ispod habita (na prsima) nosila Maleni štit Srca Isusova te je pozivala svoje redovnice novakinje da ga nose. Načinila je mnogo ovakvih sličica te je tvrdila da je njihova upotreba ugodna Presvetom Srcu Isusovu.

Ovaj se maleni škapular na poseban način dijelio svim vjernicima 1720. godine za vrijeme strašne kuge u Marseilleu (Francuska) kada su ga nazivali „spasom”.

Prije pošasti kuge Isus je obznanio Ani Magdaleni Rémuzat, redovnici iz reda Pohoda Marijina, iz grada Marseillea, koliku će štetu uzrokovati strašna bolest. No dao joj je i do znanja koliku će čudesnu pomoć grad dobiti ako se bude utjecao Njegovu Presvetom Srcu. Stoga je časna sestra Ana Magdalena, uz pomoć zajednice, napravila na tisuće ovakvih amblema koje su potom dijelili po čitavom gradu, ali i okolici. Kao što nam svjedoči povijest, kuga je nestala ubrzo nakon toga.

Tijekom 1866. godine upotreba Malenog štita Srca Isusova se proširila, posebice za vrijeme pustoši koju je prouzročila epidemija kolere u Amiensu, Roubaixu, Kairu i drugim gradovima. I u ovoj se prilici pokazao njegov blagodatan utjecaj.

Širenju Malenog štita Srca Isusova doprinio je i slučaj nadnaravne zaštite koji se dogodio jednom mladom Rimljaninu. Mladić se prijavio za pripadnika pješačke snage formirane za obranu Papinske države u borbi za ujedinjenje Italije u 19. stoljeću.       

Prije polaska majka mu je oko vrata objesila Maleni štit Srca Isusova. Tijekom jedne bitke mladića je u prsa pogodio metak koji se zaglavio točno u sličici Srca Isusova te je tako mladić ostao neozlijeđen.

Papa Pio IX. dao je poseban blagoslov za sve škapulare koji se izrađuju prema istom modelu. Ubrzo su se prozvali Maleni štit Srca Isusova te su imali kružni oblik na kojem je pisalo:

„Odstupi, Srce Isusovo je sa mnom.”

U jednom Apostolskom breveu iz 20. srpnja 1873. godine pronalazimo odgovore na neka pitanja vezana za Maleni štit Srca Isusova.

Budući da to nije škapular, nego jedna vrsta štita ili amblema Presvetog Srca, na njega se ne primjenjuju opća pravila kao za škapulare u punom smislu riječi:

  • Nije potreban poseban blagoslov, kao ni ceremonija ili upis u neko posebno udruženje.

  • Tekst: „Odstupi, Srce Isusovo je ovdje” nije obvezan.

  • Štit može biti napravljen od bilo kakvog materijala.

                                                                                      (Preces et pia opera, n. 219)

Otvori mi, Isuse,

tvoje Presveto Srce,

pokaži mi njegove ljepote.

Sjedini me s Njim zauvijek.

Neka ti svi uzdasi

i otkucaji moga srca,

čak i kada spavam,

služe kao svjedočanstvo

ljubavi i neka Ti bez prestanka govore:

Gospodine, volim te.

Primi ovo malo dobra koje radim,

daj mi Svoju milost da popravim

zlo koje sam učinio i da

te volim u vremenu

i hvalim kroz čitavu vječnost. Amen.

(Blaženi Pio IX.)

Velika kuga u Marseilleu (1720. – 1722.)

U 18. stoljeću Marseille je doživio veliki procvat stanovništva. Brojao je više od 90 000 stanovnika koji su većinom bili trgovci. Zahvaljujući svojoj mediteranskoj luci, bio je to jedan od najbogatijih i najprosperitetnijih gradova u cijeloj državi. Ali, rastuća ekonomska politika vanjske trgovine i hereza jansenizma (pogrešno shvaćanje čovjekove slobodne volje u odnosu na Božju milost) utjecali su na to da se stanovnici Marseillea okrenu materijalizmu te da se sve više udalje od sakramentalnog života; od čega nije bio izuzet ni kler.

Godine 1710. biskupija je ostala prazna nakon smrti tadašnjeg biskupa koji je umro od anksioznosti izazvane sukobima, prepirkama i nesuglasicama s nepopustljivim klerom jansenista. Stoga je kralj Luj XIV. imenovao mons. Henrija de Balzuncea novim biskupom. Mons. Belzunc je dužnost biskupa u tako teškim okolnostima preuzeo sa samo 39 godina. No budući da se s protestantizma obratio na katoličanstvo, znao je dobro s kakvim poteškoćama će se morati suočiti. U tome nije bio sâm jer su u Marseilleu postojala dva samostana Pohoda Marijina (sestara vizitatinki), a jedan od njih bio je samostan „Velikih Marija”. Ta će se dva samostana ubrzo pretvoriti u pravu oazu podrške mladom biskupu, a među redovnicama posebno će se istaknuti danas kreposna Ana Magdalena Remuzat.

Magdalena se rodila u brojnoj marsejskoj plemićkoj obitelji kao sedmo od devetero djece. Od malena je imala mistična iskustva koja su je obilježila za čitav život. S devet godina čula je Isusov glas koji joj je rekao: „Djevojčice, daj mi svoje srce”. Kada je imala dvanaest godina, Presveto Srce Isusovo odabralo ju je za dušu žrtvu, započinjući tako put prepun patnje i žrtve, a sve to za spasenje grešnika. Godine 1711. ušla je u samostan „Velikih Marija” gdje je ubrzo obukla habit i kao redovničko ime odabrala časna sestra Ana Magdalena. Budući da je za života bila na glasu svetosti te je imala privatne objave, mons. de Belzunce često joj je pisao i s njom se savjetovao svaki put kada bi trebao poduzeti neku važnu misiju.

Dana 17. listopada 1713. god. (na dan smrti sv. Margarete Marije Alacoque) Ana Magdalena dobila je poslanje da se preko nje, nastave objave iz Paray-le-Moniala. Isus joj je rekao da bi trebala biti „apostol Njegova Srca vrijednog čašćenja” te da osnuje nadbratovštinu „Neprestanog klanjanja Presvetom Srcuˮ, s ciljem da se našem Gospodinu zahvali na ljubavi koju je imao prema nama ostavši u Euharistiji te da mu se daju zadovoljštine za nevjeru i uvrede počinjene od strane grešnika. Papa Klement XI. odobrio je tu inicijativu 1717. godine, a kao prvi sudionik upisao se biskup mons. de Belzunce koji je svojim osobnim primjerom privukao mnoge vjernike k toj veličanstvenoj pobožnosti. Uskoro je bratovština brojala tisuće članova.

Posljednji napor neba

Tijekom korizme 1718. godine dok su se karnevalske svečanosti nastavljale kao da se ništa ne događa (a došlo je i do oskvrnjenja Euharistije), mlada časna sestra imala je viziju onoga što se u tom trenutku zbivalo u franjevačkoj crkvi „Cordeliers” tijekom klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Naime, vjernici su u posvećenoj hostiji vidjeli lice Isusa prepunog tuge. „Njegov je pogled istovremeno bio tako nježan i ozbiljan da nitko nije mogao zadržati pogled na hostiji”. Naš Gospodin je dao do znanja č. s. Ani Magdaleni da je to čudo bilo Njegov posljednji napor prije nego izvrši božansku pravdu, tj. prije nego pošalje kaznu namijenjenu tome gradu. Također je htio da ona o tome izvijesti biskupa.

Časna sestra Ana Magdalena je odmah preko svog ispovjednika, oca Milleya, poslala pismo mons. de Belzunceu koji se dvostruko iznenadio jer mu je istog dana stiglo isto upozorenje i od jedne redovnice, karmelićanke, kojoj je on bio duhovnik. Potom su se ispitali prisutni župljani te se nakon kratke istrage potvrdilo čudesno ukazanje.

Časna sestra Ana Magdalena pisala je biskupu da bi o ukazanju trebalo upozoriti i političku vlast grada jer: „Ako se Marseille ne obrati, zateći će ga strašna kazna.” Mons. de Belzunce je, bez mijenjanja ijednog slova poruke, napravio ono što mu je ona savjetovala, ali kao što je bilo za očekivati, vlastodršci su se oglušili na poruku. Ne samo da su se mjesni poglavari oglušili na opomenu, nego su i izrugivali poruku Neba. Isti je stav zauzeo i lokalni kler, kao i nekoliko samostanskih redova u koje je bio prodro jansenizam.

To je kuga?

Dvije godine nakon toga, 1720. godine, Marseille je zatekla kazna Božja koja je u jako kratko vrijeme poharala grad. Pišući poglavarici samostana vizitatinki, mons. de Belzunce je potvrdio proročko upozorenje koje je imala č. s. Ana Magdalena. Tom je prilikom napisao sljedeće: „Nekoliko godina prije nego li je Gospodin poslao kugu, pustoš i smrt na ovaj grad, č. s. Ana Magdalena me upozorila na to da joj je Gospodin dao da spozna koliko se srdi na Marseille te da ako se ovaj grad ne pokaje i ne bude dao zadovoljštinu za svoje grijehe, On će na njega spustiti svoju božansku ruku toliko strašno da će čitav svemir, kojemu će Marseille poslužiti kao primjer, biti zapanjen.”

Doista, brod „Grand st. Antoine”, koji je prevozio robu iz luke Sidon, donio je kugu; unatoč tomu što je imao propisno dopuštenje zdravstvenih službi iz svih luka u kojima je prethodno boravio. Na putu od Cipra do Livorna sedam muškaraca iznenada je preminulo na brodu. No nitko se nije previše zabrinuo s obzirom na to da je smrt na tako dugim putovanjima bila učestala radi loše prehrane.

Kada su 25. svibnja 1720. godine mornari u središnjoj luci iskrcali robu, među kojom se nalazila najfinija svila Orijenta i svežnjevi pamuka, zavladala je velika radost. No roba je bila zagađena Yersinovim bacilom (koji je prvo napadao buhe i štakore, prijenosnike bubonske kuge). Dva dana kasnije još je nekoliko mornara umrlo te je trgovački brod stavljen pod karantenu sve dok se jedan liječnik nije uvjerio u tužnu realnost uzviknuvši: „To je kuga!” No već je bilo prekasno. Zagađena roba s broda se distribuirala po cijelom gradu. Ubrzo je epidemija zahvaćala na desetke ljudi dnevno, a jednog je dana preminulo čak 400 ljudi. Najgore je bilo tijekom ljeta. Znalo se dogoditi da umre i po 1000 ljudi dnevno. Najteže je bilo što simptomi bolesti nisu ostavljali dovoljno vremena za potrebnu reakciju. Bolesnici bi brzo zadobili temperaturu, imali snažne bolove po cijelom tijelu te bi u samo nekoliko sati prešli na drugi svijet. Budući da smrt nije pravila razliku između dobrih i loših ljudi, umrla je i većina svećenika te brojni vjernici. Među njima je bio i otac Milley te gotovo svi isusovci u njegovoj zajednici. Krajem rujna 1720. godine situacija je bila grozna. U samo tri mjeseca umrlo je 40 000 ljudi te se time stanovništvo Marseillea gotovo prepolovilo.

Pastir koji brine za svoje ovce

Vlasti su ubrzo naredile zatvaranje crkvi i ostalih mjesta okupljanja ljudi kako bi spriječili zarazu. Iako su brojni stanovnici Marseillea pobjegli iz zaraženog grada napuštajući bolesnike, 29. srpnja se mons. Belzunce sastao sa župnicima i predsjednicima kongregacija naređujući im da ostanu vjerni svojoj službi. Rekao im je: „Kao što bi za jednog vojnika bilo nečasno da samo u vrijeme mira želi nositi mač, nečasno bi bilo da svećenici žele ispovijedati i dijeliti sakramente samo onda kada nema rizika za njihov počinak, zdravlje i život, jer tada bi bili kao kolebljivci i plaćenici.” Svećenici i redovnici, izuzev pojedinih jansenista, junački i bez predaha posvetili su se svojoj službi, ispovijedajući i dijeleći bolesničko pomazanje zdravima i bolesnima.

Drugi, ništa manji problem s kojim su se stanovnici Marseilla susretali odnosio se na mnoštvo raspadnutih trupala koji su se gomilali na ulici jer ih se nitko nije usudio ni dotaknuti. No i toga se trebalo prihvatiti, unatoč prijetnji vješanjem. Budući da se nitko nije odvažio na taj pothvat, mons. de Belzunce se uspeo na prvu kočiju i molio na sav glas kako bi neprepoznatljivim tijelima dao sveti pokop. Anarhija je zahvatila čitav grad te je bila potrebna intervencija zapovjednika Charlesa Andraulta de Langerona, diktatora poslanog iz Pariza, kako bi se ponovno uspostavio red. Također je potrebno istaknuti junački čin gospodina Rozea koji je sa stotinjak muškaraca očistio trg Tourette, zatrpan s više od 2000 raspadnutih trupala.

U najtragičnijem trenutku stanovnici Marseillea prisustvovali su događaju bez presedana: „Ulice su s obje strane bile prepune bolesnih i umirućih ljudi. Grad se pretvorio u ogromno groblje pružajući pogled na tužni prizor mrtvih tijela, nagomilanih na hrpe…” Jedan svjedok prenio je taj nezaboravljivi prizor: „Biskup se nije ograničio na to da ostane prostrt u podnožju oltara i da uzdigne ruke prema Nebu i moli Boga za milost smirivanja Njegove pravedne srdžbe… (nakon molitve javnih usrdnih molitvi i poticanja klera da se ne boji zaraze). Monsinjor je svakodnevno na ulici, posjećuje sve četvrti grada te odlazi u posjet bolesnicima na sve strane (…) Brižljivo i bez straha obraća se napuštenima, odbojnima i najbjednijima… Prilazi im, ispovijeda ih, savjetuje im da budu strpljivi te ih pripravlja za sretnu smrt dajući  njihovim dušama nebeske utjehe. Također, dijeli sve što može od svoje imovine kako bi olakšao najpotrebnijima iz svog voljenog stada…”

Simbolično govoreći, uz dobrog pastira ostalo je dvanaest vjernih i zdravih svećenika koji su junački nastavili pomagati oboljelima od kuge. U srcu grada dva samostana Pohoda Marijina su, poput Noine arke, preživjela potop bez ijedne zaražene redovnice. Zapisale su: „Vidjele smo biskupa kako prolazi među truplima koja su ispuštala neizdrživ vonj, a sve to kako bi ispovjedio i utješio unesrećene, a da nije pokazao imalo straha od opasnosti”.

Protunapad…

Nalazeći se pred takvom katastrofom časna majka je rekla č. s. Ani Magdaleni da upita Gospodina kojim sredstvima bi se mogla zaustaviti ta nevolja. Dana 17. listopada 1720. god. Presveto Srce udijelilo je redovnici spoznaju kako je „milosrđe prevladalo nad pravdom… jer je On želio očistiti Crkvu u Marseilleu od grijeha kojima je bila zaražena, otvarajući joj svoje Srce kao izvor svake istine. Također je tražio da se na svečan način časti Njegovo Presveto Srce, nadajući se da će se to i ostvariti te je istaknuo kako bi bilo dobro da se svaki vjernik, usrdnom molitvom  izabranom od strane biskupa i prema nakani Boga Oca, posveti Presvetom Srcu Njegova Sina. Time bi se oslobodili zaraze te onome tko napravi tu pobožnost ne bi nedostajala Njegova pomoć.”

Čim je mons. de Belzunce saznao za tu novu objavu, ustanovio je u svojoj biskupiji svečanost Presvetog Srca koja se trebala slaviti na dan koji je utvrdio sâm Gospodin. Trebalo je to biti na prvi petak nakon osmine Tijelova. Čekajući na dan te svetkovine biskup je naložio da se prije toga njegova biskupija posveti Presvetom Srcu. To se zbilo 1. studenog, na dan Svih Svetih.

Tog je dana jedna scena bila naročito dirljiva i uzorna: mons. Belzunce je bos predvodio pokajničku procesiju, s užetom oko vrata i raspelom u ruci, a pratilo ga je 12 apostola koji su mu jedini preostali… Ljude je, kada su ih vidjeli, napustio strah te su izašli iz svojih kuća na ulice kako bi se pridružili svom biskupu i pokorno molili za milosrđe. Stigavši do javnog oltara podignutog za slavljenje svete mise, svi su prisutni pali na koljena te su slušali zavjet kojim je biskup na sav glas posvetio sebe i čitavu biskupiju Presvetom Srcu. Osobno je podijelio pričest i završio svečanost pjevanim litanijama Presvetom Srcu Isusovu koje je napisala redovnica Ana Magdalena.

Mons. de Belzunce je napisao: „Sa suzama u očima pastira i ponovnim sjedinjenjem stada vjernika nadamo se da ćemo ganuti Srce Isusovo i ublažiti Njegovu srdžbu”. Tako je i bilo. Bolest se odmah počela smanjivati te je gotovo iščeznula. Atmosfera je ponovno postala čista, prirodna i vedrija nego li ikada prije, a sve to zahvaljujući natprirodnom protunapadu. Nitko nije posumnjao da su posveta i svečana misa bile djelotvorno sredstvo pobjede.

Dolazi drugi val…

Međutim, 1722. godine došlo je do ponovne pojave bolesti koja je tada bila gora nego li prvi put. Marseille je ponovno postao velika bolnica i javno groblje. Usred općeg gubljenja moralnih vrijednosti biskup je povećao svoju hrabrost i vjeru govoreći da se kuga vratila zbog ljudskih grijeha, ponajprije grijeha političara koji su upravljali tim gradom, a koji se dvije godine ranije nisu priključili posveti Presvetom Srcu.

Junački je napisao otvoreno pismo upućeno općinskim poglavarima s ciljem da dotakne njihova srca: „Danas vas opominjem i pozivam da izvršite vjerski čin koji može ublažiti pravednu ruku Božju koja se ponovno podigla nad nama. Sjetite se da sam na svetkovinu Svih Svetih 1720. godine posvetio ovaj grad i biskupiju Presvetom Srcu Isusovu… i da su se naše bolesti od tog trenutka, bez sumnje, osjetno i neprestano smanjivale bez recidiva. No, trebate se sjetiti i da gospoda poglavari nisu tada prisustvovali toj posveti… Kako biste to ispravili, predlažem vam da odmah napravite trajni zavjet božanskom Srcu našeg Spasitelja”.

Dogodilo se novo čudo! Tvrda su se srca smekšala i većina je poglavara upamtila riječi novog Jone, predajući se pred očiglednim: „Ako su nam bili potrebni primjeri da nas uvjere u to da su svi ljudski napori uzaludni protiv napredovanja zaraze i da se Božja srdžba može zaustaviti jedino molitvom i pokorom, utječući se Njegovu milosrđu (…), onda nam je bio dovoljan primjer koji nam je monsinjor naveo u svom pismu, budući da su svi jasno i konkretno vidjeli kako se nakon dana posvete grada Presvetom Srcu Isusovu bolest smanjila do te mjere da je gotovo nestala (…) Stoga smo jednoglasno dogovorili da ćemo u monsinjorove ruke napraviti čvrsti, trajni i neopoziv zavjet božanskom Srcu. Mi, kao i naši nasljednici, trajno se obvezujemo da ćemo svake godine na svetkovinu Presvetog Srca Isusova sudjelovati na svetoj misi u crkvi prvog samostana Pohoda Marijina, da ćemo se pričestiti, upaliti svijeću pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u znak zadovoljštine za grijehe počinjene u ovom gradu te da ćemo istog popodneva sudjelovati na zahvalnoj procesiji (…) zamolivši biskupa da je trajno utemelji.”

Svečanost se održala na spomendan Srca Isusova, 12. lipnja 1722. godine, u veličanstvenoj katedrali uz prisustvo mnoštva ljudi. Od tog je dana Marseille službeno postao gradom Srca Isusova, a kuga je tako brzo i učinkovito nestajala da su svi priznali kako se radi o čudu. No pustili su da prođe 40 dana prije nego što su potvrdili čudesan događaj.

Tijekom 70 godina, točnije do 1792., civilne vlasti Marseillea su svake godine obnavljali svoj zavjet, koji je ukinut za vrijeme revolucije 1789. Ponovnom uspostavom monarhije mons. Champion de Cice podsjetio je tadašnjeg gradonačelnika na obećanje njegovih predaka te se zavjet ponovno obnovio. Zavjet se do danas vjerno ispunjava.

Novi glasnici

Kako bi u potpunosti vratili mir svakodnevice, stanovnici Marseillea čekali su potvrdu svog biskupa koji im se konačno obratio 21. rujna: „Moja draga braćo, vašim strahovima i nemirima  došao je kraj. Nema više zaraze u ovom gradu ni u državi. Prestale su sve moguće bolesti (ne samo kuga, nego i druge bolesti… čime se pokazala beskrajna moć Božjeg milosrđa). Kuga je nestala na tako zapanjujuć način i već je dosta vremena od tada prošlo, pa se može reći da su građani savršeno zdravi. Stoga i oni najnevjerniji moraju priznati koliki su učinci bezgranične moći i milosrđa Presvetog Srca Isusova, koje je uvijek puno dobrote i samilosti prema ljudima, čak i prema nezahvalnicima i grešnicima.           
Narode, kojeg je Bog u svojoj srdžbi dva puta kaznio, ali i u svom milosrđu dva puta uslišio i to na izrazito vidljiv način, ne strahuj više, nego skači od sreće jer se milosno Srce Isusovo, kojem si se svečano posvetio, očitovalo i učinilo velike stvari u tvoju korist.          
Neka uspomena na ova čuda bude zauvijek zabilježena u vašim srcima! Često o njima pričajte svojoj djeci,  oni neka potom pričaju svojim potomcima, a oni sljedećim generacijama. Tako neka sjećanje na ova čuda prijeđe na buduća stoljeća! Navješćujte svoje oslobođenje i obznanjujte ga na sve četiri strane svijeta! Razglasite slavu vašeg Spasitelja svim nacijama i Njegova čudesa svim narodima gdje vas Bog od sada pa nadalje bude vodio!”

Ove nadahnute biskupove riječi pridonijele su štovanju Presvetog Srca u čitavom svijetu, što je Isus prethodno objavio svetoj Margareti Mariji: „Vladat ću usprkos mojim neprijateljima… ako vjeruješ, vidjet ćeš moć moje ljubavi.” Ako je isusovački red, koji je u to vrijeme bio određen za širenje pobožnosti prema Presvetom Srcu po čitavoj zemlji, postavio gotovo nepremostive prepreke na ljudskoj razini, sada je Kristova slava svladala sav otpor. Od tada su postali jednostavni i priprosti, kao trgovci i lučki ribari koji su se do krajnjih granica pretvorili u nove glasnike Presvetog Srca.

Biskup nastavlja: „Navješćujte da svoje zdravlje dugujete isključivo Presvetom Srcu Isusovu u kojem svi trebaju tražiti snagu i utjehu u svojim nevoljama!

Čudo je toliko odjeknulo u čitavoj Francuskoj i u nekoliko drugih gradova zaraženih kugom (Toulonu, Aix-en-Provenceu, Arlesu, Avignonu, Carpentrasu itd.) tako da se učinila ista posveta u tim gradovima, pored umnažanja bratovština osnovanih u čast Presvetom Srcu. Nadbratovština koju je osnovala č. s. Ana Magdalena tada je brojala 60 000 članova, dok je 20 godina poslije njezine smrti u svijetu bilo više od 1000 udruženja koja su nosila ime „Presveto Srce”. Neka od njih nalazila su se na Bliskom Istoku, u Kairu, Perziji, Indiji, Makau i Pekingu.

Marseille je tijekom 18. stoljeća pretrpio i druge nevolje i prijetnje, kao na primjer opsadu od strane Engleske 1747. godine. No biskup se ni tada nije uplašio, nego je propisao 40 sati molitve u čast Presvetom Srcu što je rezultiralo sprječavanjem prodora neprijatelja i čudesnu zaštitu luke.

Nažalost, migracijska politika u Republici Francuskoj, kao i posljedični gubitak vjere među kršćanima, u posljednjih nekoliko desetljeća doveli su do toga da je islam gotovo zaposjeo Marseille. Osim toga, stanovnici tog grada imaju „Damoklov mač”. Točnije, prijeti im pogibelj koju je prorekla Majka Božja Saletska: „Pariz će biti spaljen, a Marseille potopljen pod vodom.”

Odstupi!

Kada je č. s. Ana Magdalena, koja je bila „žrtveno janje” za grijehe grada i koja je duhovno i tjelesno patila do te mjere da je imala Gospodinove stigme, s 33 godine predala dušu, samostan Pohoda Marijina i dvorac u kojem se rodila bili su okruženi jarkom svjetlošću. Mons. de Belzunce, kao i svi stanovnici Marseillea, iskazali su joj zaslužene počasti te su njezino neraspadnuto srce sačuvali u samostanu.

Naposljetku, ne zaboravimo da je naš Gospodin, uslijed tolikih opasnosti i nesreća, pokazao svoju beskrajnu moć posredstvom jednostavnog nošenja škapulara. Doista, zbilo se da su tijekom kuge mons. de Belzunce i redovnice iz samostana Pohoda Marijina među stanovništvom podijelili na tisuće primjeraka tog škapulara s natpisom: „Odstupi! Presveto Srce Isusovo je ovdje!” Ljudi su ih nosili oko vrata ili su ih stavljali na vrata svojih kuća. Brojni kršćani čudesno su se spasili od kuge upravo zahvaljujući ovom jednostavnoj zaštiti. Imajmo to na umu, sada više neko ikada!

Izvor teksta: https://www.quenotelacuenten.org/2020/03/29/detente-peste-por-la-hna-marie-de-la-sagesse-sequeiros/

Svi su predmeti rad bosonogih karmelićanki iz Španjolske te se i na ovaj način potiče širenje apostolata svetice i pomaže u ostvarivanju svrhe Zaklade. Ako želite naručiti ovaj ili neki drugi nabožni predmet, ispunite narudžbu ili nam možete poslati e-mail s odabranim predmetima izravno na zakladasvetamaravillas@gmail.com

Zaklada
„Sveta Maravillas od Isusa”

Lovretska 27
21000 Split, Croatia

+385 91 782 5389
zakladasvetamaravillas@gmail.com