Svjedočanstva o zagovoru svetice

„Ja ću čuvati tvog dječaka”

Nogoyá, Argentina

Sveta Maravillas ponovno spašava malog Manuela

01_Svjedocanstva Sveta Maravillas

Mnogi će se sjećati čuda koje je Bog učinio malom Manuelu Vilaru nakon što je 1998. godine tada osamnaestomjesečni Manuel pao i ugušio se u bazenu ustajale vode. Odobrenje tog čuda od strane Kongregacije za kauze svetaca otvorilo je vrata kanonizaciji (tada) blažene Maravillas od Isusa koja se zbila 4. svibnja 2003. godine u Madridu, a koju je predvodio papa Ivan Pavao II.

Jedanaest godina nakon tog čuda sveta Maravillas i dalje pokazuje svoju prisutnost u Argentini te jednu posebnu zaštitu prema Manuelu Vilaru, koji u trenutku pisanja ovog članka ima dvanaest godina (a danas, 2020., ima dvadeset i dvije).

Dana 22. kolovoza 2009. godine Manuel je, kao gotovo svake subote, odlazio s prijateljima i jednom gospođom koja ih je pratila u vjerski centar Don Orione gdje bi se igrali i bavili sportom. Tog je dana Manuel sa sobom ponio letećeg zmaja kako bi ga s prijateljima puštao na vjetru. Zmaja je napravio Manuelov prijatelj koji je na konopac igračke prikvačio žicu, s namjerom da konopac bude što duži. Nakon što su se jedno vrijeme igrali sa zmajem, dječaci su ga zavezali za stablo. Kada su ga ponovno htjeli uzeti, Manuel je potrčao ispred drugog dječaka te je počeo odmotavati konopac. U tom je trenutku zadobio strašan električni udar budući da se zmaj zapetljao za visokonaponski kabel. Preko žice, koja je bila prikačena na zmaja, u Manuelovo tijelo ušlo je oko 380 kilovolti struje. Gospođa koja je pratila dječake u tom je trenutku začula zvuk eksplozije nalik na pirotehničke rakete. Kasnije je zbog tog događaja pretrpjela nekoliko dana u stresu i strahu. Djeca su počela vikati kako iz Manuela izlaze iskre te snažni miris paljevine. Manuel kaže da se samo sjeća jarke svjetlosti i ničeg više. Bio je u nesvjesnom stanju te je izgledalo da je pretrpio srčani udar. Osobe koje su se zatekle u blizini svjedoče da su ostala djeca plakala i klečeći molila. Jedan se dječak molio svetoj Maravillas od Isusa za zdravlje svog prijatelja. Zahvaljujući Božjoj providnosti gospodin koji se zatekao blizu brzo je priskočio u pomoć te je izveo reanimaciju dajući Manuelu umjetno disanje i masažu srca. Nakon toga brzo ga je prevezao u bolnicu San Blas. Bila je to ista bolnica u kojoj je Manuel bio zaprimljen nakon što se, kao malo dijete, ugušio u bazenu. Baš kao i tada, primio ga je isti liječnik La Barba te iste medicinske sestre. Poslije su ga prebacili u bolnicu San Roque u Parani.

Kada su djetetovi roditelji, Manolo i Alicia, saznali što se dogodilo, bili su u nevjerici. Javili su im da pođu u bolnicu jer se Manuelu dogodila velika nesreća. Alicia je kasnije ispričala kako je osjećala jednu vrstu unutarnjeg mira jer je znala da sveta Maravillas čuva njezina sina. Otac Manolo je samo ponavljao: „Ne, ne opet…”. Kada su stigli pred bolnicu, Alicia nije mogla smoći snage da iziđe iz automobile jer su joj se tresla koljena. No netko im je brzo viknuo da je dječak dobro. I zaista, kada su roditelji došli do njega, Manuel je bio pri svijesti i osjećao se dobro. Ostao je na bolničkom promatranju do idućeg dana, 23. kolovoza. Priključili su mu infuziju, ali on je što prije želio otići iz bolnice te je, kad nitko nije gledao, učinio da kapi infuzije što brže protječu, kako bi što prije išao kući. Srećom, njegova je majka to brzo primijetila te je stala na kraj Manuelovu nestašluku. Dječak je na rukama i nogama imao opekotine. Struja je prošla čitavim njegovim tijelom te je izašla kroz čarape i cipele na kojima su se stvorile pukotine.

Manuel je nakon tog događaja rekao majci da samo želi biti poput ostale djece jer se vijest o njegovu ozdravljenju brzo proširila u argentinskim medijima pa se tako pojavio na televiziji i u novinama te su ga ljudi počeli zaustavljati na ulici.

U četvrtak, 27. kolovoza, liječnici iz najpoznatijeg Instituta za kardiologiju u Buenos Airesu prepoznali su ga, pregledali i potvrdili da je savršeno zdrav te da neće imati nikakvih zdravstvenih posljedica. Manuel se gotovo ničeg ne sjeća. Kaže samo da je vidio kao da mu je pred očima prošao film o njegovu životu te da je u trenu spoznao sva svoja djela, dobra i loša. U Institutu za kardiologiju liječnici nisu mogli vjerovati da je pretrpio strujni udar od 7000 kilovata. Zaključili su da ne postoji znanstveno objašnjenje kako je dječak to uspio preživjeti.

 

*Izvor teksta i fotografije: Bosonoge karmelićanke iz samostana Corpus Christi, Buenos Aires, Argentina, objavljeno u časopisu „Santa Maravillas de Jesus”, br. 158, god. 2010.

Claire Souilliart, Ardres (Francuska), 25. srpnja 2015.

Rođena san prijevremeno, sa samo šest i pol mjeseci, 1. lipnja 1993. godine. Od rođenja sam patila od hipotonije (smanjenog mišićnog tonusa) u nogama. Bolovala sam i od hemipareze: jako teško pomicala sam udove desne strane tijela. Prsti na desnoj ruci bili su mi potpuno ukočeni, a s tom rukom nisam uopće mogla primiti niti osjetiti objekte. U lijevoj ruci gotovo sam u potpunosti izgubila osjet.

Godine 1998. prvi put posjetila sam Lurd, s roditeljima i bakom. Imala sam pet godina i sve mi se činilo tako čudesnim. Kada smo ponovno posjetili Lurd 2000. godine, odsjeli smo u ulici Bourg. Putem do svetišta i špilje ukazanja, gotovo svakodnevno, prolazili smo ispred jedne knjižare. Radilo se o internacionalnoj katoličkoj knjižari naziva „Isus, izvor života”. Jednom prilikom simpatični prodavač, gospodin Rambeau, pričao nam je o danas svetoj Maravillas od Isusa, španjolskoj bosonogoj karmelićanki. To je bio prvi put da smo čuli za nju. Gospodin Rambeau saznao je nešto više o njoj za vrijeme hodočašća u Španjolskoj 1999. godine. Bilo je to nedugo nakon što ju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom. Nadahnuta pričom gospodina Rambeaua, moja je baka kupila knjigu o životu tada blažene Maravillas. Knjiga se zvala Ako mu ti dopustiš… Sjećam se da mi se sviđalo listati tu knjigu jer je imala dosta fotografija. Tog dana u knjižari gospodin Rambeau mi je poklonio sličicu tada blažene Maravillas. Na poleđini sličice nalazila se molitva svetici. Još uvijek čuvam tu sličicu.

Prolazile su godine, a ja sam „zapostavila” svetu Maravillas. No i dalje sam išla u Lurd te sam se molila Gospi i svetoj Bernardici.

Godine 2008., kada sam imala petnaest godina, jednog kišnog dana ponovno sam „slučajno naišla” na svetu Maravillas. Pišem to u navodnicima jer zapravo ništa nije bilo slučajno pa bih se referirala na riječi svete Maravillas: „U Božjim smo rukama i ništa nam osim dobra On ne čini.”

Tog je dana jako pljuštalo i nismo znali kako bismo proveli dan. Moja majka i ja smo naposljetku otišli u kino Majestic. No nisu davali projekcije filmova. Pomislila sam kako imamo lošu sreću. Umjesto filmova, u kinu se održavala konferencija o životu svete Maravillas od Isusa. Počela sam osjećati prelijepi miris ruža već od ulaznih vrata kina. Promislila sam kako su zasigurno upravo očistili i ulaštili pod. No moja majka nije osjećala nikakvi miris koji je mene pratio za vrijeme čitave konferencije! Gospodin Rambeau nam je objasnio kako je nakon smrti svete Maravillas njezino tijelo poprimilo predivan miris te da ponekad neke osobe dobiju milost da ga osjete. Unatoč objašnjenju gospodina Rambeaua nisam vjerovala u to što sam čula te sam čak bila i skeptična u istinitost cijele priče. Rekla sam sama sebi da ću zaboraviti taj događaj i priču. Naime, u tom razdoblju života bila sam daleko od uzorne osobe. Radi neprestanih bolova postala sam ogorčena i zla, ljutila sam se radi svake sitnice.

U nogama sam neprestano imala grčeve, a u desnom koljenu jake bolove. Radi intenzivnih bolova ponekad nisam mogla ni hodati. Malo po malo, moje se stanje pogoršavalo te nakon jedne ili dvije godine više uopće nisam mogla saviti desno koljeno. Ponekad bih ustala prošetati, ali noge bi mi u potpunosti bile krute. Za vrijeme boravka u institutu, koji sam pohađala, često bih patila od jakih glavobolja jer sam bila žrtva vršnjačkog nasilja. „Zahvaljujući” svojim zdravstvenim poteškoćama te dobrom školskom uspjehu, bila sam laka meta za svoje školske kolege.

Ona priča o mirisu ruža tada mi se činila suviše lijepom. Čak i ako bi mi se u srcu potkralo malo nade, nadvladao bi razum govoreći mi da za mene nema ni milosti, ni lijeka. Unatoč svemu, svake sam godine odlazila u Lurd, kao i u knjižaru g. Rambeaua, osjećajući da me tamo vuče neka nepoznata snaga.

Početkom 2015. godine imala sam puno briga, a posljedice mog zdravstvenog stanja bivale su sve gore. Počela sam imati snažne glavobolje. I to u tolikoj mjeri da sam čak mislila kako imam tumor. Osim toga, osjećala sam i probleme sa srcem te sam malo po malo počela gubiti vid. Bila sam gotovo slijepa na desno oko te više nisam mogla čitati, što je bila moja omiljena aktivnost. U veljači su se bolovi pogoršali te sam jako patila. Liječnici mi nisu mogli postaviti dijagnozu te su mi samo prepisivali analgetike.

Jedne sam večeri sanjala kip Presvetog Srca Isusova na Cerro de los Angelesu kako me prima raširenih ruku. Kada sam se probudila, začuđeno sam razmišljala gdje sam već vidjela taj kip… Odjednom sam se sjetila da je to bilo za vrijeme projekcije filma o svetoj Maravillas kojeg sam gledala u kinu Majestic u Lurdu. Razmišljajući o tada primljenim milostima po zagovoru svete Maravillas, kontaktirala sam opet g. Rambeaua koji mi je savjetovao da ponovno dođem u Lurd umjesto da odem kod jednog iscjelitelja kod kojeg sam već prethodno imala zakazani termin, budući da mi medicina nije mogla pomoći. Pisala san g. Rambeau da moli za mene te sam ga pitala da mi pošalje molitvu svetoj Maravillas, ali s povećanim slovima jer sam svaki dan sve više gubila vid i bilo me je strah da ću oslijepiti. On mi je odgovorio da će moju zamolbu za molitvom, s mojim imenom, poslati bosonogim karmelićankama u Aldehuelu te da je on sam već tu istu zamolbu postavio u podnožju relikvije svete Maravillas koja se nalazi u kinu.

Dana 2. svibnja 2015., uslijed jakih napora i bolova, konačno smo moja majka i ja stigle u Lurd. Toliko sam željela ondje doći da bih se bila i vukla putem da je to bilo potrebno. Vlasnica apartmana u kojem smo uvijek odsjedali, i koja me je od malena poznavala, ovaj put me čudno gledala. Mislim da je to bilo zato jer sam zaista izgledala zastrašujuće. Svakog smo dana s g. Rambeauom odlazili moliti pred relikvijar svete Maravillas te smo prisustvovali njegovu svjedočanstvu koje je ispričao posebno za nas. Svakog sam dana u rukama držala relikvijar svetice koji je bio prvi objekt koji sam uspjela osjetiti u ruci.

Trebalo nam je otprilike pola sata kako bismo prešli četiri stotine metara od kina do našeg apartmana.

Dana 5. svibnja molili smo kao i prethodnih dana, no izlazeći iz dvorane (u kojoj je bila izložba o svetoj Maravillas) i silazeći niz stepenice, obuhvatio me osjećaj intenzivne hladnoće, a po silasku sa stepenica i toliko jaki miris da sam pomislila kako ću se ugušiti. Moja majka i g. Rambeau, koji su mi pomagali sići niz stepenice, nisu osjećali nikakav miris. Kasnije sam osjetila kao da me posjedaju dvije nevidljive ruke kojima nisam mogla odoljeti. Ostala sam nepomična barem pet minuta, udišući onaj izvanredni miris. Osjećala sam se dobro. Preplavljivala me neizmjerna radost. Bila sam sretnija u tom trenutku nego li ikada prije. G. Rambeau i moja majka su mi pomogli ustati. Izašla sam bez ikakve boli te sam bez zaustavljanja trčala sve do crkve Presvetog Srca Isusova gdje sam po prvi put sama mogla zapaliti svijeću bez ičije pomoći. Tog popodneva priključila sam se grupi hodočasnika u Marijanskoj procesiji. Za vrijeme procesije nisam uopće osjećala bol, ni hodajući, ni pridržavajući upaljenu svijeću – što mi je prije bilo neizvedivo. Prije nisam mogla skupiti prste u šaku desne ruke. Otkako sam se rodila uvijek sam imala u potpunosti ukočene prste na toj ruci. Sljedećeg sam dana, bez ikakve boli i poteškoća, prisustvovala lurdskom križnom putu koji inače zahtjeva određeni fizički napor pri uspinjanju na vrh brda. Ja sam se, pak, popela radosno, bez ikakvog fizičkog napora. Čak sam povremeno, kao malo dijete, trčala od kamena do kamena između postaja križnog puta. Pri tome sam, na svakom koraku, zahvaljivala Gospodinu na uslišenoj molitvi. Također mi se u potpunosti vratio vid. Sada mi je čak i bolji nego prije. Osim toga, sada mogu u potpunosti savinuti nogu u koljenu. Toliko da sam 22. lipnja prisustvovala svom prvom tečaju zumbe.

Svakog dana pozdravljam svetu Maravillas. Promatrajući njezin lik imam osjećaj da mi se smiješi. Njezin je osmjeh toliko lijep da mi ga je teško riječima opisati. Svakog joj dana zahvaljujem na ovoj golemoj milosti koju sam dobila njezinim zagovorom. U svom domu načinila sam svojevrsni mali oltarić s njezinim kipom i slikom. Od ožujka 2015. godine, kada sam bila u očajnom stanju, do danas, kada sam se vratila na pravi put, mnoge su se stvari za mene promijenile. Često osjećam prisutnost svete Maravillas i njezinu blizinu, jer kao što je rekao gospodin Rambeau na kraju konferencije: „Kada prihvatimo svetu Maravillas za prijateljicu, ona nas nikada ne napušta…”

Izvor: časopis bosonogih karmelićanki u Aldehueli, „Santa Maravillas de Jesus”, br. 177., god. 2016.

Svjedočanstva o uslišanoj molitvi po zagovoru sv. Maravillas od Isusa možete poslati na: svetamaravillas@gmail.com

Zaklada
„Sveta Maravillas od Isusa”

Lovretska 27
21000 Split, Croatia

+385 91 782 5389
zakladasvetamaravillas@gmail.com