Karmelska duhovnost
Sveti Josip u životu i duhovnosti svete Maravillas od Isusa
Sveta Maravillas od Isusa za vrijeme svog života nije napisala velika djela o životu sv. Josipa, ali nam je svojim životom i riječima, a posebice u svojim pismima, dala jednostavne primjere štovanja ovog velikog svetca. Njezin čitav život bio je prožet pobožnošću prema njemu.
U svim samostanima, koje je osnovala sv. Maravillas od Isusa, željela je i nastojala da se unutar crkve nalazi kip sv. Josipa. Ako u početku osnivanja, zbog siromaštva, samostan ne bi imao svečev kip, časna majka bi postavila svečevu sličicu u okvir na zidu crkve. Kako bi prolazilo vrijeme i ako bi obitelj neke redovnice željela nešto darovati samostanu, časna majka bi uvijek molila da poklon bude kip sv. Josipa. Naglašavala bi da ne mora imati nikakvu materijalnu vrijednost i da je dovoljno da bude lijepo izrađen te da potiče pobožnost. Smatrala je da crkva bosonogih karmelićanki ne može biti bez kipa njihova sv. Josipa. Ako negdje ne bi bilo moguće ili nije bilo mjesta za kip, nastojala je na neki način nadomjestiti tu odsutnost, pa bi se, primjerice, svetac prikazao na vitrajima crkvenih prozora.
O ulozi sv. Josipa u životu sv. Maravillas od Isusa doznajemo:
Iz pisma dobročiniteljima: „Prije nekoliko dana primili smo kip našeg oca sv. Josipa i jako nam se sviđa. Predivno je izrađen i vrlo lijepo ukrašen. Već smo ga postavili u crkvu i svi kažu da je lijep i da je upotpunio prostor jer, uistinu, crkva karmelićanki ne može biti bez našeg oca sv. Josipa. Prije kipa imale smo samo jednu malenu sliku iznad rešetki. Neka vam Bog plati za sve, a mi vam zahvaljujemo svim srcem. Učinili ste za nas veliko dobročinstvo.”
Časna majka Maravillas od Isusa često je dijelove samostana u kojima se obavljao rad nazivala imenima vezanim za sv. Josipa. Tako su prostorije za obavljanje ručnih radova, uredi, kokošinjci, bunari, i razni kutci samostana dobili nazive poput: Radionica sv. Josipa, Sveti Josip, Sveta obitelj, Nazaret, Dolina sv. Josipa.
U koru, novicijatu, klaustru i vrtu nikada nije nedostajala prisutnost sv. Josipa, bilo to putem sličica ili pak kipova. Dobar primjer za to je samostan u Aldehueli gdje se kip sv. Josipa nalazi na fasadi crkve, u gornjem i donjem koru, u arhivu, novicijatu, stolariji… Primjerice, ured u kojem se izrađuju krunice od ruža naziva se Radionica sv. Josipa, dok se čitav kat iznad naziva Nazaret, a jedna druga prostorija Sveti Josip. U jednom od hodnika nalazi se gravura Svete obitelji, a u vrtu zvanom Dolina svetog Josipa nalazi se svečev kip koji su darovali č. m. Maravillas od Isusa za pedesetu godišnjicu njezinih zavjeta. Postavljen je za primjer i uzor radnicima. Osim toga, na zidu vrta nalazi se jedna pločica s prikazom sveca. Druga je, prema želji č. m. Maravillas od Isusa, na ulazu u samostan. Na samostanskom kokošinjcu i na bunaru se pak nalazi odgovarajuća gravura svetca. Kao i za sve drugo, č. m. Maravillas od Isusa imala je ukusa za slike i naravno nije gledala da budu materijalno vrijedne, već da budu lijepe i potiču pobožnost. Isto je vrijedilo za kipovi i gravure.
Godinu dana prije smrti č. m. Maravillas od Isusa preminuo je otac od jedne redovnice te joj je obitelj donijela u samostan određene stvari među kojima je bio i maleni kipić sv. Josipa. Veličine oko 3 centimetra, jako se svidio časnoj majci. Znajući da su pokojniku to poklonile redovnice iz reda Služavki siromaha, č. m. je kod njih naručila takve kipiće za sve sestre s namjerom da ga uvijek drže pored sebe. Kada je umrla č. m., u ruci je držala taj kipić koji je u trenutku smrti ljubila s velikom odanošću i pobožnošću.
Jednom su prilikom č. m. Maravillas od Isusa darovali kipić sv. Josipa visine 8-10 cm, koji je stavila u svoj arhiv, iznad radnog stola. Toliko joj se svidio da je nabavila više takvih kipića za poglavarice svih samostana koje je osnovala.
Dok je bila u samostanu u Arenas de San Pedru, č. m. Maravillas od Isusa je na poklon dobila predivnu medalju koja je s jedne strane prikazivala sv. Josipa, a s druge karmelski grb. Ubrzo je u Aldehueli dala da se za sve redovnice izrade takve medaljice kako bi ih mogle objesiti na svoje velike krunice jer medaljice koje su prije imale nisu prikazivale sv. Josipa.
Časna majka Maravillas od Isusa često je svojim redovnicama dijelila sličice na koje bi pisala izreke o sv. Josipu te joj je bilo drago što bi ih redovnice čuvale u svojim brevijarima. Ovo su neke od tih izreka:
„Poljski cvijet je bio naš otac sv. Josip. Živio je samo za Boga, zaboravljen i nepoznat ljudima. Želio je samo Kristovu ljubav, a jedina sreća za njega bila je ispunjavanje Božje volje.”
„Neka vas naš otac sv. Josip, koji je na tako poseban način želio biti vaš u Karmelu, što više poduči vrlinama koje je on prakticirao kako biste, poput njega, ugodili Kristu, Našem Dobru.”
„Neka vam naš otac sv. Josip udijeli milost da se s ljubavlju predate ljubljenoj Providnosti vašeg Boga. Tko vas može toliko voljeti i željeti vam toliko dobro, s tolikom ljubavlju kojom vas On voli i s tolikom dobrotom s kojom On to čini?”
„U misteriju koje mu je Bog povjerio, sv. Josip osjeća svu svoju nemoć, ali još više povjerenje u Boga koji je njegova jedina nada.”
Jednom je prilikom č. m. Maravillas od Isusa redovnicama podijelila komadić papira na kojem su pisale riječi o. Alfonsa Torresa (njezina duhovnika) koje je pismom uputio zajednici u Cerro de los Angelesu prilikom spomendana sv. Josipa 1928. g.: „Sv. Josip je bio svetac skrivenog života. Razmišljajući o njemu, ova mi se misao uvijek nametne ispred svih drugih kojima se naziva i časti sv. Josip. Ako Gospodin tu misao stavlja u srce jednog isusovca koji živi usred ovog svijeta ispunjenog materijalizmom, što li će tek Gospodin staviti u srce jedne karmelićanke? Kako li će vas sv. Josip podučiti toj znanosti i božanskom umijeću življenja skrovitim životom! Skriti se, odnosno živjeti takvim životom znači ukloniti beskorisne brige… Živjeti unutarnji život, postići veliku prisnost s Isusom, ubiti zavist u korijenu, ne biti tašt, biti podređen drugima i to u svijetu prepunom duhovnih dobara… Samo duše koje su se znale skriti, znale su i spasiti duše. Sv. Josip je, bez sumnje, svojim skrovitim životom spasio više duša nego li sv. Pavao. Skrijte se u to božansko Srce dok vas svijet ne zaboravi i dok se sa svijetom ne susretnete tek u zaboravu.”
Časna majka Maravillas od Isusa svečano i s velikom pobožnošću slavila je spomendan sv. Josipa kojemu je prethodila devetnica svetih misa. Ako je bilo moguće, svećenici bi, prema želji č. m. Maravillas od Isusa, na svih devet misa održali propovijed, a redovnice bi svečano pjevale. U samostanu bi se za vrijeme tih devet dana na poseban način molili sv. Josipu i pjevali u njegovu čast, a č. m. je nastojala da svake godine budu nove. S velikom su se pobožnošću u samostanu obilježavali i drugi blagdani koji su bili povezani sa sv. Josipom. Tako je npr. za blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu sama č. m. Maravillas od Isusa čuvala golubice kao simbol prinosa Bogu i za procesiju tog blagdana.
Časna majka Maravillas od Isusa s velikom pobožnošću i pouzdanjem molila je zaštitu sv. Josipa tijekom sedam nedjelja prije njegova spomendana. Njezina velika pobožnost uključivala je i trodnevnicu sv. Josipu koju je molila 17., 18. i 19. dana svakog mjeseca. U pismu jednom bolesniku zabilježila je: „Puno molimo za vaše zdravlje. Ubrzo se bliži kraj molitvi Sedam nedjelja sv. Josipa i tek trebamo vidjeti što će učiniti naš otac sv. Josip.” Drugom je pak napisala: „Znam da vaša bolest kostiju znači da imate nešto za prikazati Gospodinu. Žao mi je, ali se i radujem u isto vrijeme, kao kada molimo molitvu bolima i radostima našeg oca sv. Josipa. Žao mi je što vam je teško, ali se i radujem zbog onoga što izražava sljedeći stih: ‘Što li će nam kasnije značiti sve patnje i trpljenja koja su se toliko isplatila?’”
Za vrijeme Procesa beatifikacije i kanonizacije č. m. Maravillas od Isusa 17 njoj bliskih osoba posvjedočilo je o njezinoj predanosti i ljubavi prema sv. Josipu. Tako je č. m. Maria Josefa od Srca Isusova izjavila: „Službenica Božja puno je štovala sv. Josipa, u čiju je čast molila 7 nedjelja, a u listopadu se nakon molitve krunice molila molitva svetcu kao zaštitniku Crkve. Kao glavna svečanost Reda slavilo se Pokroviteljstvo sv. Josipa[1], a službenica Božja jako se radovala kada se u crkvenu godinu uveo blagdan sv. Josipa Radnika.”
Č.m. Dolores od Isusa je pak izjavila: „Službenica Božja iskazivala je veliku pobožnost prema našem ocu sv. Josipu. Iako se službenici Božjoj nije sviđalo uvoditi mnogo pobožnosti zajednici, ipak je odredila da molimo 7 nedjelja sv. Josipu. Također smo tijekom listopada molili molitvu sv. Josipu, zaštitniku Crkve. Govorila je da je to jedna od rijetkih molitvi koje je znala napamet. Jako je cijenila zagovor sv. Josipa. U samostanskoj crkvi slavili smo devetnicu sv. Josipa, a i svečanu trodnevnicu. Gotovo su svi samostani koje je osnovala posvećeni sv. Josipu.”
[1] Ovaj je blagdan kasnije zamijenjen sv. Josipom Radnikom kojeg slavimo 1. svibnja.
Časna sestra Isabel od Isusa tom je prilikom rekla: „Što se tiče pobožnosti prema svetcima, moram istaknuti pobožnost koju je službenica Božja njegovala prema sv. Josipu, posebice zbog njegove velike poniznosti i tome što mu je Gospodin bio podložan.
Časna majka Maria de los Reyes del Corazon de Jesus tada je izjavila: „Službenica Božja je svoju vjeru iskazivala pobožnošću prema svecima, a kao dokaz toga je iznimno velika pobožnost koju je imala prema našem ocu sv. Josipu. Mnogi samostani koje je osnovala posvećeni su upravo njemu. Unutar zajednice molili smo 7 nedjelja sv. Josipu prema kojemu je osjećala bliskost radi njegove jednostavnosti i poniznosti. Časna majka mi je na jednu sličicu kopirala sljedeću misao: ‘Što će biti s biljkom koja raste najbliže potoku? Rasti će najbujnije. Što li će biti dano sv. Josipu koji je tako blizu Gospodinu?’”
Otac Efren od sv. Male Terezije također je bio svjedok u Procesu te je izjavio: „Našem ocu sv. Josipu je također iskazivala veliku pobožnost, preporučujući mu svoje nakane s velikim pouzdanjem. Govorila je: ‘Kao našem ocu sv. Josipu, neka i vama Isus bude jedina okupacija u životu.’”
Spomendan sv. Josipa se nije samo svečano slavio kroz liturgiju, već ga je č. m. Maravillas od Isusa na poseban način slavila sa svojom zajednicom kao jedno od najvažnijih velikih svečanosti unutar Karmela. Zajednica je molila 7 nedjelja sv. Josipu, a i devetnicu. Kako bi se što bolje pripremili za spomendan, jedan dan bi jeli na podu. Dan prije svečanosti redovnice imaju izvanrednu tjelesnu pokoru kako bi se pripremile za svečanost. Navještaj same svečanosti sv. Josipa pjevao se na posebno svečani način. Doručkovalo se tako da su redovnice imale dopuštenje za razgovor u blagovaonici, uz sestrinske zagrljaje i dozvolu za razgovor s novakinjama. Na svetčev spomendan tri puta se razgovaralo u blagovaonici, gdje bi postavio maleni oltarić s njegovim kipom. Osim što je redovnicama udijelila da otiđu na počinak ranije, č. m. Maravillas od Isusa je za taj dan uvijek pripremala posebna iznenađenja. Osim što je hrana taj dan bila posebnija, zajednica bi blagovala međuobrok ili bi jeli u vrtu. Ponekad bi se inaugurirala ili blagoslovila neka nova prostorija, a nerijetko bi na taj datum ušla u Karmel neka nova redovnica, ili bi novakinja obukla habit ili pak polagala zavjete. Neki su samostani, koje je č. m. Maravillas od Isusa osnovala, upravo na svetčev spomendan uspostavili klauzuru, poput Aldehuele i Arenas de San Pedra. U te bi dane časna majka Maravillas od Isusa u svojoj jednostavnosti, na poseban način poticala redovnice da sa što većom željom nasljeduju vrline sv. Josipa.
Sveta Maravillas od Isusa u jednom je pismu zapisala: „Na dan našeg oca sv. Josipa jeli smo u vrtu i održali procesiju uz pjesme zahvale te se blagoslovio novi bunar koji smo završili. Sve je zaista bilo predivno i popraćeno radošću koja je za cilj imala dati hvalu Bogu.”
Od 28. rujna 1937. do 4. ožujka 1939. g.od. č. m. Maravillas od Isusa s grupom redovnica iz samostana u Cerro de los Angelesu uspjela je doći do osamljene regije Batuecas koja se nalazi u provinciji Salamanci. Ondje su bile slobodne od političkih progona i tu su htjele obnoviti samostan bosonogih karmelićana u takozvanoj Pustinji sv. Josipa te ga pretvoriti u „golubinjak” sv. Terezije od Isusa. Čitavo to vrijeme s njima je bio i o. Florencio od Djeteta Isusa, bosonogi karmelićanin koji je bio kapelan zajednice i duhovnik č. m. Maravillas od Isusa; ugledni pjesnik i erudita. On je u svojem Dnevniku zabilježio kako su bosonoge karmelićanke pobožno slavile spomendane sv. Josipa i ostale dane vezane za njega. Među ostalim je zapisao: „Dana 19. prosinca 1937. g. obilježili smo malu mjesečnu svečanost, koju obilježavamo svakog 19. u mjesecu, u čast našeg oca i gospodina sv. Josipa, titulara i zaštitnika ove Svete pustinje.” Na spomendan sv. Josipa, 19. ožujka 1938., zapisao je: „Danas slavimo našeg oca sv. Josipa. U 9 sati je bila pjevana sveta misa koju su svojom glazbom obogatile redovnice. Prisustvovali su mnogi vjernici iz Alberce, Mestasa, Cabeza… U tri sata bila je krunica, izloženo je Presveto, hvalospjev svetcu. Slava Gospodinu, našoj majci od Karmela i našem ocu i gospodinu sv. Josipu, zaštitniku ove Svete Pustinje!”
Časna majka Maravillas od Isusa zaštiti sv. Josipa preporučivala je razne duhovne i materijalne potrebe, poput svetosti svojih kćeri. Često bi kipu sv. Josipa palila malenu svjetiljku koja bi gorjela sve dok se molba ne bi ispunila. Uz nju bi, ispod kipa, ostavljala papirić s molbom ili nakanom koju bi napisala ona ili neka redovnica. Molbe su se često vezivale uz zdravlje, duhovna zvanja, opasnosti, putovanja, dugove, političke izbore u Španjolskoj i svijetu, kišu, lijepo vrijeme i slično. Tako je u svojim pismima č. m. jednom zapisala: „Upalili smo malenu svjetiljku pored kipa našeg oca sv. Josipa te je neprestano gorjela da vam putovanje jako dobro prođe i da se vratite živi i zdravi”. I u drugom: „Ispričat ću vam o čudesnom zdencu koji je nevjerojatno dobro štitio naš otac sv. Josip. Sa zdencom smo imale mnogo različitih nezgoda, ali su sve prošle bez posljedica. Upaljena svjetiljka pored svetčeva kipa na ulazu u samostan je bila jako korisna.”Časna majka Maravillas od Isusa gajila je veliku pobožnost prema danu Pokroviteljstva sv. Josipa koji je slavila s velikom radošću. Obožavala je kip sv. Josipa koji je u ruci držao Malenog Isusa jer je smatrala da tako lijepo predstavlja njihov Red. Kada je Pio XII. odredio da se taj blagdan zamijeni za blagdan sv. Josipa Radnika (koji se slavi 1. svibnja) č. m. Maravillas od Isusa bila je sretna jer je u tom blagdanu vidjela priliku da nas sveti stolar iz Nazareta nauči voljeti rad nalazeći u njemu izvor radosti. Tog dana, kao i 19. ožujka, izražavala je posebne čestitke svim sestrama koje su se zvale po sv. Josipu. Uvijek je nastojala da u njezinim Karmelima bude časnih sestara koje će se zvati Maria Josefa ili od sv. Josipa. I njoj samoj sviđalo se da joj se tog dana čestita što je kćer tako ljubljenog svetca. U njezinim pismima tako nalazimo ulomke čestitki: „Tko može provesti dan našeg oca sv. Josipa, a da ne kaže koliko smo se puta sjetili svih onih, a posebno Vaše Časnosti, koji su se krstili tako predivnim imenom? Stoga Vam šaljemo naše najsrdačnije čestitke i želje”. „Na tako veliki dan sjetila sam se i molila za Vašu Časnost. Dan našeg oca sv. Josipa uistinu je predivan!”
Budući da je bila bosonoga karmelićanka, č. m. Maravillas od Isusa nije vodila svoje kćeri nijednim drugim putem osim onoga kojim je i ona sama hodila. Kao da se na njih izlijevao njezin unutarnji život. Njezina se duhovnost uvijek duboko vezivala uz sv. Tereziju od Isusa i sv. Ivana od Križa. No može se reći kako je na tom putu velike svetosti bilo i mnogo kreposti skrivenog života, odnosno nasljedovanja Svete obitelji u prvim godinama života u Nazaretu. Svoje kćeri je, kao jednu od prvih pokora, učila svakodnevnom, skromnom, skrivenom i poniznom životu. Na kapitulima zajednice i u novicijatu č. m. Maravillas od Isusa stalno je isticala te vrline aludirajući na sv. Josipa: „Vidite da je Gospodin htio imati još jedno mjesto na kojem će se živjeti ovaj život molitve i povučenosti; još jednu kuću svoje Majke i izabrao je nas, unatoč našem i bijedi, kako bismo živjeli tim skrivenim životom Nazareta kojim je on 30 godina želio živjeti. Nemojmo razočarati želje Njegova Srca, već ostvarimo želje naše svete Majke da živimo ovim životom Nazareta – životom poniznosti, siromaštva, skrovitosti i da budemo ništa. U Nazaretu su svi živjeli brinući o Isusu, misleći na Njega, a On je pomagao svom ocu sv. Josipu u najsiromašnijim poslovima, pomagao je svojoj Majci u kućanskim poslovima, a zajedno su radili u tišini i molitvi, u zajedništvu srdaca, brinući se jedni o drugima. Ne, ne zamišljam nazaretsku kuću s puno razgovora. Takav mora biti naš život, ugađajući mu u malim stvarima koje su u našem dosegu, žrtvujući se u svakidašnjem životu.”
„Gospodin nas je svojim životom želio podučiti znanosti poniznosti koju čovjek toliko teško razumije. Neka nam uzor bude naš otac sv. Josip; molimo ga da nas nauči živjeti samo za Boga. Duša koja to uistinu želi, koja je u svemu vjerna, iako padne, Gospodin joj ne prestaje pomagati. Kada kažu da ulazak u samostan znači potratiti talente koje je Bog dao, ja si kažem: ‘Gospodin nije imao drugih talenata doli da bude siromašni stolar? On je znao da je najbolje odreći se svega, jer je Njegova božanska mudrost znala da je upravo to najteže našoj naravi’. Koliko li smo samo sretni što nas je prosvijetlio da možemo razumjeti i što nas je pozvao da nasljedujemo Njegov život! To nas obvezuje da u potpunosti živimo našim životom bosonogih karmelićanki koji je toliko velik – ovaj život predanja u kojemu možemo spasiti tolike duše.”
„Kolike li hvale moramo dati zbog našeg poziva, velik li je naš život! Ovdje skrivene, kao u Nazaretskoj kućici, kuhajući, šijući, skrivene očima svijeta. U Karmelu nastojimo živjeti taj nazaretski život.”
„Bog je izabrao našeg oca sv. Josipa da u njegove ruke položi ono najvažnije, najosjetljivije, a to je Presveta Djevica Marija. S njom mu je dao svojeg sina Isusa Krista. Naš otac sv. Josip trebao je puno propatiti, ali s kojim li predanjem i s kolikom velikodušnošću.”
Časna majka Maravillas od Isusa je svojim redovnicama s bijelim velom često pričala o sv. Josipu koji je čitav svoj život htio provesti u poniznosti i skrovitosti. Govorila je: „Naš otac sv. Josip nikada se ne pojavljuje nigdje, iako je bio zaštitnik sv. Obitelji.” Svoje je redovnice poticala ovim riječima: „Kćerkice, neka mi vas naš otac sv. Josip ispuni ljubavlju koju je on imao prema svom Djetetu i neka vas nauči razgovarati s Njim te ugoditi mu u svemu, udovoljavajući mu dušama koje za Njega pridobivate. Također, molite za mene jer ga želim ljubiti onoliko koliko ga je ljubio sv. Josip.”