Skip to content

Hodočašće „Stopama svete Terezije i svete Maravillas“

Stopama sv. Terezije od Isusa i sv. Maravillas od Isusa

Od 10. do 20. listopada 2024. godine Zaklada „Sveta Maravillas od Isusa” organizirala je u suradnji s putničkom agencijom Mihael hodočašće u Francusku i Španjolsku uz duhovno vodstvo p. Mihovila Filipovića, poglavara misionara monfortanaca u Zagrebu i uz pratnju vodiča Marka Delića te trideset i sedam hodočasnika. Tijekom deset dana svojega hodočasničkoga puta raznolika grupa ljudi s raznih strana Lijepe naše, različite dobi, raznovrsnih zanimanja i životnih situacija, postajala je malo pomalo skladna hodočasnička cjelina spremna na žrtvu i pomoć bližnjemu, strpljivo podnoseći dugu vožnju, nedostatak sna i naporan dnevni raspored, uvijek spremna na molitvu i osluškivanje duhovnih poticaja p. Mihovila, kao i na pjesmu i šalu kojih nije manjkalo.

Glavni cilj našega hodočašća bio je grob sv. Maravillas od Isusa u samostanskoj crkvi karmela Aldehuela kod Madrida. Ove se godine obilježava 50. godišnjica njenoga prelaska u vječnu domovinu (11. prosinca). No do toga odredišta posjetili smo i brojna druga svetišta i karmelske samostane. Prvo noćenje bilo je na 1800 m nadmorske visine u svetištu La Salette u francuskim Alpama koje nas je dočekalo obavijeno maglom, no kako je to hladno popodne odmicalo, tako se i magla razilazila i otkrivala nam okolne vrhunce. Prekrasna bazilika sagrađena je na mjestu gdje se Gospa ukazala pastirima Melaniji i Maksiminu 1846. godine te im uplakana ostavila poruku da se ljudi trebaju okrenuti Bogu i poštivati njegove zapovijedi, a osobito nedjelju kao neradni dan te ih pozvala na molitvu. Mnogima je ovaj lik Žalosne Gospe ostao u sjećanju te ih se posebno dojmilo ovo samotno, nepristupačno, mistično mjesto koje je Gospa odabrala kako bi pokazala svoju blagu, nježnu majčinsku skrb za svu svoju djecu.

Sljedeće jutro osvanulo je vedro pa smo na odlasku mogli s divljenjem promatrati kako ranojutarnje sunce prvo obasjava najviše vrhunce i kako polako njegov sjaj silazi prema dolinama. I mi smo, vođeni sigurnom rukom naših vozača Mirkeca i Tihomira, sišli u dolinu te nastavili cjelodnevno putovanje do Lurda. Već smo prve večeri sudjelovali na procesiji sa svijećama uz mnoštvo hodočasnika pristiglih s raznih strana svijeta, pjevajući i moleći krunicu, svatko na svom jeziku, a opet tako skladno i svečano. Uz razvijene hrvatske zastave, podižući svijeće na svaki Ave Maria, ganuto smo koračali iza Gospinog kipa noseći u srcu članove naših obitelji i sve one koji su nam se preporučili u molitvi, predajući Majci Božjoj svaku potrebu i molbu te moleći je za zagovor.

Čitav sljedeći dan proveli smo u Lurdu moleći Križni put rano ujutro, posjetivši rodnu kuću sv. Bernardice i bivši zatvor gdje je živjela s obitelji te slaveći svetu misu u bazilici, a popodne sudjelujući u procesiji s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Navečer smo se opet pridružili procesiji sa svijećama, radosni što se ovaj puta čulo i Zdravo Marijo preko razglasa, kao i Sred te se pećine. Blago jesensko sunce grijalo nas je čitav dan, što je prava rijetkost na ovome mjestu podno Pirineja gdje vrlo često pada kiša, kao da nas je dragi Bog želio nagraditi za žrtvu zahtjevnoga putovanja.

Put nas je dalje vodio u Španjolsku do slikovite Segovie gdje je u crkvi pri samostanu karmelićana grob sv. Ivana od Križa. Prošetali smo do obližnjeg brdašca s malom kapelom i pećine gdje se sv. Ivan od Križa povlačio na molitvu te smo slavili svetu misu u crkvi, na mjestu gdje je sv. Ivan proveo zadnje tri godine života radeći, moleći i podučavajući. Te iste večeri zaustavili smo se u Avili i smjestili se u samostanskom kompleksu pri rodnoj kući sv. Tereze od Isusa. Cijeli idući dan, ujedno i spomendan sv. Terezije, posvetili smo toj naučiteljici Crkve. Naime, posjetili smo Alba de Tormes gdje se nalazi samostan karmelićanki u kojem je svetica preminula 1582. godine. Iznad glavnog oltara nalazi se škrinja s njenim očuvanim zemnim ostacima koji su zaključani sa deset različitih ključeva. Upravo je ove godine ponovno otvorena njena grobnica i utvrđeno je da su njezini zemni ostatci u jednako dobrom stanju kao prije sto godina kad je zadnji puta otvorena. P. Mihovil slavio je svetu misu u samostanskoj crkvi Navještenja podno groba sv. Terezije. Također smo posjetili i muzej s bogatom zbirkom umjetnina, liturgijskog posuđa i ruha, samostanskog inventara, a naravno osobita i najveća su vrijednost relikvije same svetice: osim njenoga tijela, u zasebnim relikvijarima se čuva njeno srce i njena ruka. Bio je kišan dan, ali popodne je kiša prestala i veliko se mnoštvo ljudi okupilo kako bi dočekalo izlazak kipa sv. Terezije iz crkve i relikvije ruke sv. Terezije iz samostana na trg, odakle onda kreću u procesiji kroz grad. Limena glazba prati taj hod skladnim sviranjem, a bubanj određuje ritam hoda. Kišica koja je opet počela padati malo je usporila procesiju, ali nakon što su svečano obučeni kip sv. Terezije i relikvijar s rukom dobili prozirnu kabanicu kao zaštitu nastavila je svoj put kroz uličice Alba de Tormesa. Stanovnici su odavali počast svetici, a osobito su nam se dojmili štićenici jednog staračkog doma koji su izišli na prozore i u dvorište. Za cijeli je gradić ovo velika svečanost jer njegovi stanovnici jako su ponosni što upravo oni imaju čast čuvati svetičine zemne ostatke, a ne velika i puno poznatija Avila. Zasluga za to pripada vojvodi od Albe koji je bio vrlo utjecajna osoba i po kojemu je gradić dobio ime, a koji je sa svojom ženom bio veliki podupiratelj i dobročinitelj tijekom osnivanja reformiranih karmela sv. Terezije i sv. Ivana od Križa.

Idućeg dana posjetili smo samostan sv. Josipa u Avili koji je bio prvi u nizu samostana koje je osnovala sv. Terezija prilikom obnove karmelskoga reda. Ovdje smo slavili svetu misu u prvotnoj kapeli. Imali smo priliku susresti se nakon svete mise i s dvjema sestrama Hrvaticama koje se nalaze u samostanu sv. Josipa. Susret je bio pun radosti za sestre, ali i za nas hodočasnike. Zatim se iz Avile vozimo do Talavera de la Reine gdje smo imali priliku susresti se sa sestrama od kojih su četiri Hrvatice. Zanimalo nas je to kako su prepoznale duhovni poziv, kako im izgleda svakodnevnica u samostanu, kako podnose strogost pravila samostanskog života… Iz njihovih odgovora i radosnih lica lako je zaključiti da ništa nije teško ako se čini iz ljubavi prema Kristu i Crkvi i po uzoru na Majku Božju jer Karmel je sav Marijin. 

Sedmu večer našega hodočašća proveli smo u Madridu smjestivši se u kući za duhovne vježbe kod sestara misionarki, Križarica. Iduće jutro osvanulo je kišno, ali smo nakon doručka hrabro krenuli prema madridskom predgrađu Getafe gdje je geografsko središte Španjolske i gdje je Španjolska 30. svibnja 1919. posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Na brežuljku s lijepim pogledom na grad izgrađen je veličanstveni spomenik Srca Isusova ispod kojega se nalazi bazilika gdje se održava svakodnevno klanjanje pred Presvetim. Ondje je 1925. sv. Maravillas od Isusa utemeljila karmelski samostan Presvetog Srca i Gospe od Anđela. Mi smo se uputili prema obližnjem samostanu u Aldehueli koji je također utemeljila i gdje je sahranjena sv. Maravillas. Obišli smo mali muzej i susreli se sa sestrama u govornici, od kojih je jedna, č. s. Terezija bila 7 godina uz sv. Maravillas. Osjetili smo koliko im to znači što žive na mjestu gdje je njihova utemeljiteljica prešla u vječnu domovinu jer primjer njezinoga života, koji je predan u Božje ruke, daje im snagu i nadahnjuje ih za svakodnevicu koju provode u molitvi, meditaciji i radu. Susret je bio kratak, ali vrlo upečatljiv i srdačan, zatim je slijedila  sveta misa u crkvi gdje je i grob sv. Maravillas. Ondje smo prinijeli i svoje hodočasničke nakane moleći za zagovor sv. Maravillas.

Prebrzo nam je prošlo vrijeme u Aldehueli te smo požurili na ručak, a popodne smo obišli središte Madrida. Kraljevska palača, katedrala, sve velebno i lijepo, ali gradska vreva, izlozi dućana, užurbanost velegrada previše je odudarala od nutarnjega mira koji se može osjetiti u svetištima i samostanima koje smo posjećivali. Idućeg dana preostao nam je posjet č.s. Marini koja već 8 godina živi u samostanu u Alcala de Henaresu, osnovanom samo 15 dana nakon avilskog u kojem je sv. Terezija od Isusa bila poglavarica, a sv. Ivan od Križa ispovjednik.

Popodne smo posjetili Zaragozu i svetište Gospe od Stupa gdje se Gospa ukazala sv. Jakovu 40. godine nedaleko od rijeke Ebro kako bi ga ohrabrila da nastavi sa svojom misijom naviještanja Radosne vijesti. Veličanstvena bazilika stjecište je mnogobrojnih hodočasnika španjolskoga govornog područja i šire. Svi dolaze moliti pred malim Gospinim kipom, a u redu se čeka i za molitvu kod stupa od jaspisa (poludragog kamena) koji je Gospa ostavila sv. Jakovu.

Naš smo put nastavili do Lleide gdje smo noćili, a idućega jutra krenuli smo rano prema još jednom poznatom Gospinom svetištu, Montserrat. Vijugavom cestom uspinjali smo se prema stjenovitim zaobljenim vrhuncima i suncem okupanom veličanstvenom benediktinskom samostanu gdje smo u kapelici iza kipa Crne Gospe slavili svetu misu, a zatim dobili povlasticu da se uspnemo stepenicama do samoga kipa moleći Gospin zagovor. Ostalo nam je i vremena za šetnju prekrasnom prirodom ili odmor u krugu svetišta gdje je pristizalo sve više hodočasnika. Na silasku u dolinu prolazili smo uskom cestom pored dugačke kolone vozila koja su se uspinjala prema bazilici za što je bila potrebna izuzetna vještina i preciznost pa je naš vozač Mirkec zaradio zasluženi pljesak.

Slijedila je vožnja do Saint Maximina blizu Marseillesa gdje smo noćili te u nedjeljno jutro slavili svetu misu u bazilici sv. Marije Magdalene koja je sagrađena na njenom grobu. Drevna gotička crkva nije toliko poznata kao ostala svetišta koja smo posjetili, ali je zaista bila vrijedna posjeta. Čeka nas još dugo putovanje prema istoku, kroz jug Francuske i Italiju, a put nam brzo prolazi uz molitvu, pjesmu i svjedočanstva samih hodočasnika. U Zagreb smo sretno stigli prije ponoći umorni, ali puni dojmova. U velikoj zahvalnosti dobrom Bogu za ovo hodočašće, možemo se samo ugledati na sv. Maravillas od Isusa nastojeći u svojem vlastitom životu provoditi u djelo njeno geslo: Što Bog želi, kako Bog želi, kada Bog želi!

Iva Pavković, Dugo Selo