Skip to content

Karmelska duhovnost

Sličnost dva života – sv. Terezija od Djeteta Isusa i sv. Maravillas od Isusa

Proučavajući biografije ovih dviju svetica možemo pronaći mnoštvo sličnosti i poveznica na njihovom životnom putu. Obje su danas poznate širom svijeta i pripisuju im se zagovori kod brojnih čudesnih uslišenja molitava.

Rođene su u 19. stoljeću, s osamnaest godina razlike. Sveta Terezija od Djeteta Isusa je umrla mlada, u dobi od samo 24 godine, dok je sv. Maravillas od Isusa doživjela starost, preminuvši u dobi od 83 godine. Prva je bila Francuskinja, druga Španjolka, no obje su bile vjerne kćeri svoje voljene Majke. Prije svega ih je povezala pripadnost Redu bosonogog Karmela u kojemu su nastojale što savršenije slijediti tragove sv. Terezije od Isusa i sv. Ivana od Križa.

Bile su jako slične u prakticiranju kreposti te su na prvo mjesto stavljale brigu za Božju slavu i za spasenje duša. Na tom nimalo lakom putu pokretala ih je duboka i bezgranična ljubav prema Gospodinu i bližnjima koja im je pomogla prevladati sve prepreke. Upravo je ta ljubav bila njihov početak i kraj, njihova jedina preokupacija, njihov život. U toj Ljubavi, o kojoj su neprestano govorile i svjedočile, nisu si međusobno nalikovale već su bile potpuno jednake, bez imalo razlike.                           

Govoreći o njihovom ovozemaljskom životu zanimljivo je za istaknuti nekoliko činjenica. Obje su svetice imale lijepo djetinjstvo te su odrasle u uglednim katoličkim obiteljima koje su im svojim primjerom te svakodnevnom molitvom i svetom misom pružile prvi i pravi primjer vjere. Otac jedne i druge svetice se zvao Luis te su obojica u mladosti imali želju da se posvete Bogu, što se kasnije ipak nije ostvarilo.

Svojim postupcima su pružali vrsni primjer za sve kršćanske očeve, dok su im se majke isticale pobožnošću, marljivošću, strpljivošću te ljubavlju prema obitelji i bližnjima, posebice siromasima. Osim roditelja, veliki utjecaj na svetice u njihovom djetinjstvu su imali i njihovi djed i baka.

Točnije, kod svete Terezije je to bio njezin pobožni djed, dok je svetoj Maravillas veliki primjer vjere i karitativne ljubavi pružala njezina baka s majčine strane. Iako različite u vremenu, mjestu i okolnostima, obje obitelji su, vođene poticajima Duha Svetoga i ljubavlju prema Bogu, svojim kćerima prenijele katoličku vjeru te su u njih usadile sjeme kreposti i vrlina. Tu istu ljubav prema Bogu obje svetice su gajile i pokazivale čitavog života.

No ta božanska ljubav nije oduzela njihove osjećaje prema stvorenjima, već ih je uzdigla i pročistila, pa su tako gajile i pokazivale intenzivnu i duboku ljubav prema svojim roditeljima, kao i drugim članovima njihovih obitelji, a kasnije i prema duhovnicima, drugim redovnicama i dobročiniteljima Karmela.

Obje su još u ranim godinama svog života osjetile Božji poziv te su na njega spremno odgovorile. No to ne znači da je njihov redovnički put bio lagan. Neprocjenjivu pomoć na tom putu pružali su im brojni svećenici, biskupi i duhovnici koje im je Gospodin slao svojom Providnošću.

Sveta Maravillas od Isusa je, među ostalima, uvijek iskazivala veliko poštovanje i bratsku ljubav prema svom duhovniku ocu Alfonsu Torresu, dok je sveta Terezija od Djeteta više puta izrazila svoju duboku zahvalnost prema ocu Alejou Prou, franjevcu čije su propovijedi na nju ostavile velikog traga.

Obje su svetice svojim životom i primjerom te svojim čistim i iskrenim osjećajima pokazale da ljudske ljubavi ne moraju biti prepreka na putu prema Bogu, već da mogu poslužiti da mu se približimo te se posvetimo. Govoreći o osjećajima, možemo istaknuti i da su obje gajile divljenje i naklonost prema svom narodu, jeziku i herojima. Tako je sv. Terezija od Djeteta Isusa voljela čitati o svetoj Ivani Orleanskoj te ju je željela nasljedovati, dok je sveta Maravillas od Isusa mnogo patila poradi odvojenosti Španjolske od Isusa, posebice za vrijeme Španjolskog građanskog rata kada su bili prognani i ubijeni mnogi svećenici i časne sestre.

Pored ljubavi prema svojim obiteljima i državama, obje svetice su, voleći Boga, zbog Njega, u Njemu i s Njim, dijelile i ljubav prema onome što je On stvorio, posebice prema prirodi i njezinim prostranstvima; vidjevši u njoj izvrsno okruženje za kontemplaciju, uzvišenje misli te slavljenje Stvoritelja.

U tome su uživale prvenstveno na svojim obiteljskim imanjima prije ulaska u Karmel, no i nakon toga što je posebice bio slučaj kod sv. Maravillas prilikom njezina boravka u Karmelu u Mancera de Abaju te Duruelu. Obje su svjedočile da su od najranijih godina svog djetinjstva osjetile Božji poziv pa je tako sveta Terezija od Djeteta Isusa stupila u Karmel u Lisieuxu već s 15 godina, dok se sv. Maravillas od Isusa pridružila bosonogim karmelićankama u Escorialu s 27 godina.

No ono što je važno jest da su obje, zahvaljujući Božjoj milosti, u potpunosti razumjele i odgovorile na Njegov poziv te su u kući Njegove Majke bile veoma sretne i ispunjene. To potvrđuju i stihovi koje je sv. Maravillas otpjevala svojoj zajednici po ulasku u samostan: Shvatila sam da svijet nije imao čime  zasititi  moje siromašno srce. Zavoljela sam Marijinog Sina i predala mu zauvijek svoju ljubav.

Dvije svetice nisu dijelile samo pripadnost karmelskom Redu, već je njihov način življenja i ponašanja u samostanu bio jako sličan. Resila ih je velika jednostavnost, poslušnost, poniznost i marljivost. Iznimno su se trudile biti što savršenije u svom pozivu, iz ljubavi prema Bogu, pa čak i onda kada bi to značilo da budu ponižene (ljudskim očima gledajući).

Objema im se u više navrata dogodilo da su bile opomenute poradi nečega za što zapravo nisu bile odgovorne ni krive. No obje bi u tim situacijama skrušeno, ponizno i poslušno šutjele, bez opravdavanja i objašnjavanja, prihvaćajući odgovornost i znajući da Bog sve vidi. Baš poput njihove osnivateljice – svete Terezije od Isusa –  obje su svetice, pored već spomenutih kreposti, iznimno iskazivale svoju ljubav prema istini te nisu uzimale u obzir što će drugi reći o njima, čak ni onda kada se to odnosilo na pohvale i epitete. Smatrale su da je bitno samo kakve su pred Bogom i što On misli o njima.

Sveta Maravillas je naročito odbacivala svaku vrstu pohvala, unatoč tome što je provela 50 godina kao poglavarica. Uistinu je vjerovala da ničeg nije dostojna te je sve zasluge pripisivala drugima. Iako sveta Terezija od Djeteta Isusa nije bila poglavarica, smatrala je da nadređeni trebaju kod podređenih ispravljati pogreške baš onako kako je sv. Maravillas to radila: blago, ali odlučno, jednostavno, dobrostivo, pravedno, mudro te se nije vodila impulzivnošću već je svojim primjerom podučavala svoje kćeri.

U ispunjavanju svojih obećanja, odnosno zavjeta, da će do kraja života živjeti u siromaštvu, čistoći i poslušnosti obje su bile identično vjerne i dosljedne. Iako su ih živjele u punini, isticale su da to nije dovoljno te da bi trebale još i više. Materijalno siromaštvo Karmela u potpunosti je ispunjavalo njihova srca, baš kao i tišina te samoća redovničkog života u kojemu je njihova glavna smjernica bila nasljedovanje Kristovog ovozemaljskog života.

Iz toga je proizlazila i njihova vrlina apsolutne čistoće koja je „zračila” iz njihove skromne vanjštine te njihove finoće ponašanja prema drugim ljudima. Ni najmanja zamjerka im se nije mogla pronaći kada je u pitanju bila poslušnost prema nadređenima čije su upute ispunjavale u potpunosti i stavljale povrh svega ostalog, prepoznavajući u njima Božju volju. Bile su uvjerene da je poslušnost najizravniji i najsigurniji put do savršenstva. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ističe još jedno sredstvo za postizanje savršenstva, a to je ljubav za koju napominje da je njezina jedina mjera ne imati mjeru.

Obje su svetice zaista u potpunosti i bez ikakve mjere živjele misao svetog Ivana od Križa: „U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi” te su je učinile geslom svog životnog poslanja. Kao plod toga, u njima je cvao žar za spasenjem duša za koje su strpljivo, s vjerom i bez prigovora podnosile brojne poteškoće, odnosno pokore i mrtvljenja.

Budući da bosonoge karmelićanke ljeti nemaju hlađenje, kao ni zimi grijanje, te da veći broj mjeseci u godini poste i nose isti habit, obje svetice fizički su patile poradi toga. Naime, oštre i hladne zime u Normandiji, baš kao i surove uzvisine Duruela i Mancera de Abaja, bile su obilježene jako niskim temperaturama, a često i snijegom. Kao što je istaknuo jedan svjedok za vrijeme Procesa beatifikacije i kanonizacije svete Maravillas, nije bilo moguće pronaći drugo objašnjenje za činjenicu da se redovnice nisu razbolijevale osim toga da ih je Blažena Djevica Marija štitila svojim plaštem. No njihove su patnje i dalje bile velike, a to su i same svetice više puta zapisale.

Unatoč tim fizičkim patnjama njihov duh bio je radostan i zahvalan što su mogle sve to prikazivati Bogu kao zadovoljštinu i za spasenje grešnika. Iz ljubavi prema Kristu i dušama, svetice su se mrtvile i u hrani. Čak i kada im neke namirnice ili obroci ne bi odgovarali, nikada to nisu pokazale niti su druge redovnice ikada mogle naslutiti što im se sviđa, a što ne preferiraju.

Požrtvovnost, marljivost, uslužnost i samoodricanje su obje pokazale i u navratima epidemije gripe koja je u različitim vremenskim okvirima zahvatila njihove zajednice, a kada su obje brinule o svojim bolesnim sestrama. Osim fizičkih patnji, obje svetice su prolazile i kroz duhovne poteškoće, odnosno tamne noći duše koje su bile obilježene učestalim bolima, agonijama, kušnjama i tjeskobama. No to nije bila prepreka za njihovo posvećenje, kao ni za njihov rast u krepostima.

Te duhovne boli poslužile su im za stjecanje još dublje poniznosti, priznavanja svoje ništavnosti te još većeg pouzdanja u Boga. On je te svoje dvije odabrane duše „nagradio” kušnjama i pročišćenjima za njihovo veće dobro, a spomenuto nikada nije bila prepreka da svetice osjećaju duhovnu vedrinu te da se radosno nazivaju Božjim kćerima. Baš kao što je to željela njihova osnivateljica, sveta Terezija od Isusa, njezine dvije kćeri nikada nisu gubile radost u srcu, kao ni veselje te smisao za humor.

Obje su također, među ostalim, ispunile još jednu želju svoje svete osnivateljice – nisu bile slabašne „ženice”, već snažne i odlučne žene. S tim u skladu, obje su osjećale velike želje za mučeništvom, odnosno da poradi Isusa proliju svoju krv. U nekoliko je prilika za vrijeme Španjolskog građanskog rata izgledalo da će se ta želja svete Maravillas ostvariti, no Gospodin je za obje imao druge planove, a one su ih, unatoč svojim željama, radosno prihvatile jer su željele samo ono što je On htio.

Iz toga možemo vidjeti kako su obje imale jako slične stavove vezane za smrt. Nisu je se ni najmanje bojale, već su radosno iščekivale trenutak kada će poći k Gospodinu. Križ bolesti i posljednjih trpljenja strpljivo su i s osmijehom podnosile, prikazujući ih za spasenje duša te strahujući jedino da ne zadaju previše posla svojim sestrama, s obzirom na to da pred kraj života nisu mogle ništa bez njihove pomoći.

Po uzoru na svetu Tereziju od Isusa, sve je u njihovom životu bilo usmjereno k postizanju jedinstva s Bogom te je to bio njihov konačni cilj. Iako su zaista vjerovale da su daleko od svetosti, obje su čeznule za tim da je dostignu. Smatrale su da je svetost zapravo jako jednostavna te da se trebamo posvećivati u našem svakodnevnom životu, hodeći uvijek prema naprijed i odgovarajući na Božju ljubav bez obzira na naše nesavršenosti i nedostatke. Kako je istaknula sveta Terezija od Djeteta Isusa, tajna svetosti se ne krije u našim zaslugama, već u Onome koji nas, bivajući zadovoljan s našim slabim naporima, može ispuniti milostima i uzdignuti k sebi.              

Iako smo svi stvoreni na Božju sliku, međusobno smo drugačiji i posebni. Isto je i sa svecima. Bez reprodukcija i duplikacija, Bog ih oblikuje svakog na svoj način te ih vodi različitim putevima. No u svima njima ostavlja trag svog djelovanja odakle proizlaze njihove slične odlike. U slučaju svete Terezije od Djeteta Isusa i svete Maravillas od Isusa nalazimo mnoštvo sličnih karakteristika koje su svoj izvor imale u Božjoj milosti i ljubavi, a koje nam svima mogu poslužiti kao izvrstan primjer i nadahnuće da ih nasljedujemo.

Pobožnost svete Maravillas prema svetoj Tereziji od Djeteta Isusa

Kada je papa Benedikt XV. 1921. g. proglasio svetu Tereziju od Djeteta Isusa osobom dostojnom štovanja, posredstvom Dekreta o herojskim krepostima, časna sestra Maravillas od Isusa tek je položila svoje privremene redovničke zavjete.

Budući da se radilo o redovnici koja je pripadala istom Redu kao i ona te koja je čitavi svoj život posvetila tome da ugodi Gospodinu pateći za Njega i za spasenje duša, časna sestra Maravillas počela joj se utjecati s velikom pobožnošću. Oduševljavao ju je njezin „mali put” čija je načela časna sestra Maravillas primjenjivala u svom svakodnevnom životu. Ponajviše joj se sviđala tvrdnja svete Terezije od Isusa da se poput male djece trebamo bezuvjetno i s potpunim povjerenjem predati u Božje ruke te nastojati da mu ugodimo; što je i sama činila tijekom čitavog svog života.

Osim toga, oduševljavala ju je izreka svete Terezije od Djeteta Isusa da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji te je smatrala kako joj Gospodin upravo radi te čežnje da s neba pomaže ljudima (a koju prije nje nije izrekao nijedan drugi svetac) ispunjava sve želje kojima mu toliko ugađa. Stoga se i sama često utjecala njezinu zagovoru te je mnogim ljudima savjetovala isto, govoreći im kako Gospodin zasigurno neće odbiti njezin zagovor.

Tome se osvjedočila i sama časna sestra Maravillas govoreći kako joj je tada blažena, a kasnije sveta Terezija od Djeteta Isusa isprosila brojna „mala čuda”. Radilo se o raznim potrebama (materijalnim, fizičkim i duhovnim) kada su joj se časna majka i ostale redovnice utjecale. Budući da su pri osnutku samostana u Cerro de los Ángelesu nailazili na brojne probleme, osnutak su povjerili svetici iz Lisieuxa koja im je potom olakšavala brojne poteškoće.

Časna majka Dolores, koja je bila najbliža suradnica svete Maravillas, više je puta posvjedočila kako je časna majka Maravillas iskazivala jako veliku pobožnost prema svetoj Maloj Tereziji (kako ju je voljela nazivati) te da se posebno divila njezinom misionarkom poslanju koje je ostvarivala, a da nije izlazila iz svoje ćelije.

Posvjedočila je kako su jednom prilikom za vrijeme putovanja imale problema s automobilom kojeg nije znao riješiti ni automehaničar te da su se redovnice, na nagovor časne majke Maravillas, pomolile svetoj Maloj Tereziji nakon čega je automehaničar uspješno otklonio kvar na autu.

Pored posredstva molitve svetoj Tereziji od Isusa, časna majka Maravillas je mnoge molitvene nakane od nje isprosila tako što joj je „prinosila krštenja”. Radilo se o tome da bi za određenu nakanu davala donaciju koja je bila istovjetna iznosu koji se uobičavao davati za krštenje pojedinca. Pri tome bi to krštenje namijenila za nekog grešnika te bi mu određivala ime, a iznos bi potom slala misionarima u organizaciju Obra Maxima. To djelo bi obično bilo popraćeno trodnevnicama svetoj Maloj Tereziji, kao i devetnicama zahvale.

Jednom prilikom je časna majka Maravillas sa svojim redovnicama izmolila 33 devetnice za ozdravljenje jedne dobročiniteljice i prijateljice. Časna majka Maravillas imala je veliko povjerenje u tu sveticu posebno za vrijeme određene poteškoće, a pri tome je ohrabrivala svoje redovnice da se uzdaju u njezinu pomoć, savjetujući im da će im priskrbiti rješenje problema.

Zanimljivo je da ju je u svojim pismima upućenim drugim redovnicama, časnim majkama i ostalim pojedincima spomenula čak 128 puta. Ponekad bi samo citirala neku njezinu misao bez direktnog imenovanja svetice, a ponekad bi zazivala njezin zagovor ili poticala da u molitvi ili „prinošenju jednog ili više krštenja” traže njezinu pomoć i podršku.

No časna majka Maravillas nije drugima savjetovala samo da joj se utječu, već ih je poticala i ohrabrivala da ju nasljeduju, posebice u tome da svakog dana sve više vole Gospodina te da mu vjerno služe, vježbajući se u krepostima. Ona sama ju je itekako vjerno nasljedovala, posebice u duhovnim suhoćama i patnjama kada je utjehu tražila u svetičinim izrekama i životnim primjerima.

Izvor: Secundino Jiménez Rodrigo, Semejanza de dos vidas Santa Teresa del Niño Jesus y la Beata Maravillas de Jesus, Monte Carmelo, Burgos, 2001.

Fotografije iz knjige:

Luis Martín i Celia Guerin, roditelji svete Terezije od Djeteta Isusa. Oba su braka bila odabrana od Boga kako bi postali roditeljima dviju privilegiranih karmelićanki.
Luis Pidal i Cristina Chico Guzmán, roditelji svete Maravillas od Isusa. Oba su braka bila odabrana od Boga kako bi postali roditeljima dviju privilegiranih karmelićanki.
Terezija kao trogodišnjakinja „Od treće godine nisam Bogu uskratila ništa.”
Maravillas kao trogodišnjakinja. Njezine su je redovnice pitale od kada se predala Bogu, a ona im je odgovorila: „Oduvijek”.
Sveta Mala Terezija kao osmogodišnjakinja. Maravillas kao dvanaestogodišnjakinja. Njihovo predanje Bogu nije rezultiralo gubitkom njihove prirodne i ljudske nježnosti, već je ona postala čistijom i božanstvenijom.
Sveta Mala Terezija i sveta Maravillas kao petnaestogodišnjakinje. Svijet za njih nije imao nikakvu privlačnost. Iako je Božji poziv misterij, ponekad ga Gospodin otkriva određenim osobama od njihovog najranijeg djetinjstva. Upravo se to dogodilo ovim karmelićankama.
Pod geslom „Karmel je sav Marijin” te „Gospin Red” posvetile su se sveta Terezija od Djeteta Isusa i sveta Maravillas od Isusa
Stara fotografija Karmela u Lisieuxu. „Željela sam Karmel otkako sam ga dobro upoznala jer mi se činilo da će se u ovom Redu ispuniti sve težnje moje duše.”
Karmel u Escorialu iz vremena svete Maravillas. „Nalazim se na mjestu koje najviše može ispuniti moje srce; za mene nema na svijetu ničeg ljepšeg od Karmela.”
Uz pomoć milosti, obje su odgovorile na ovaj poziv, a njihov posvećeni život u Karmelu je bio ispunjen i sretan.
Kapitularna dvorana Karmela u Lisieuxu gdje je sveta Terezija od Djeteta Isusa izgovorila svoje zavjete. „Ujutro 8. rujna, osjetila sam se preplavljena rijekom mira koja je nadvladala sve osjećaje. Izgovorila sam svoje svete zavjete.”
U jako sličnoj dvorani Karmela u Escorialu svoje je zavjete izgovorila sveta Maravillas.
Značajne kćeri svete Terezije od Isusa. Sve je u njima bilo skromnost, iskrenost i sjajnost svih vrlina.
Značajne kćeri svete Terezije od Isusa. Sve je u njima bilo skromnost, iskrenost i sjajnost svih vrlina.
Rukom pisana pisma svete Terezije od Djeteta Isusa
Rukom pisana pisma svete Maravillas od Isusa
Osnutci svete Maravillas od Isusa
Pogled na fasadu bazilike svetog Petra i dio trga tijekom beatifikacije časne majke Maravillas koju je predvodio papa Ivan Pavao II., 10. svibnja 1998., sedam mjeseci nakon što je svetica iz Lisieuxa proglašena naučiteljicom Crkve.
Trenutak sa svečane ceremonije kada je papa Ivan Pavao II. proglasio svetu Tereziju od Djeteta Isusa naučiteljicom Crkve, 19. listopada 1997.
Pogled na Trg Svetog Petra u Rimu na taj tako slavni dan za Karmelski Red.
General bosonogih karmelićana, otac Camilo Maccise zahvaljuje Svetom Ocu na proglašenju naučiteljstva svete Terezije od Djeteta Isusa, u Auli Nervi tijekom audijencije koja je uslijedila nakon svečanosti proglašenja. Mjesecima poslije, isto će učiniti poradi beatifikacije majke Maravillas.
Otac Simeon od Svete Obitelji, OCD, koji je bio postulator obje kauze, zahvaljuje Papi na beatifikaciji majke Maravillas, 10. svibnja 1998.
Tapiserije koje su bile postavljene na fasadi bazilike svetog Petra povodom dotičnih svečanosti naučiteljstva svetice iz Lisieuxa i beatifikacije majke Maravillas. Original posljednje, koju je naslikao Carlos-Herce u Madridu 1998. nalazi se u kapeli posvećenoj svetici u katedrali La Almudena u Madridu.
Otac Simeon od Svete Obitelji, OCD, koji je bio postulator obje kauze, zahvaljuje Papi na beatifikaciji majke Maravillas, 10. svibnja 1998.

Zaklada
„Sveta Maravillas od Isusa”

Lovretska 27
21000 Split, Croatia

+385 91 782 5389
zakladasvetamaravillas@gmail.com